U provincijskom teatru bosanskohercegovačke ekonomske politike, rijetko kada se jedna finansijska vijest prelije u tako žestok sukob narativa kao što je to slučaj s polugodišnjom dobiti Energoinvesta. Na jednoj strani priče uprava kompanije, predvođena direktorom Mirzom Ustamujićem, slavi poslovnu renesansu i profit od 13,6 miliona KM kao krunski dokaz svoje menadžerske genijalnosti. Na drugoj, bivši ministar energetike Nermin Džindić ovu cifru naziva brutalnim dokazom bogaćenja preko leđa građana, tražeći hitno i drastično pojeftinjenje plina.

Dok se javnosti servira priča o oživljenom Energoinženjeringu, izvozu u Libiju i saradnji sa Siemensom, postavlja se jednostavno, ali ključno pitanje: ako je poslovna transformacija toliko uspješna, zašto se njeni plodovi ne osjete na računima onih koji tu kompaniju i finansiraju – krajnjih korisnika?

Džindićev zahtjev za smanjenjem cijene plina za gotovo trećinu nije politički hir niti populistički krik, već potez utemeljen na egzaktnim finansijskim pokazateljima koje uprava Energoinvesta ne može osporiti. Centralni argument leži u analizi bilansa uspjeha kompanije. Rashodi za nabavku plina, kao ključna stavka troška, pali su s 87,1 milion KM na 79,6 miliona KM. U svakoj zdravoj tržišnoj logici, a pogotovo u sistemu gdje javno preduzeće opslužuje građane, pad ulazne cijene sirovine automatski mora voditi nižoj cijeni finalnog proizvoda.

Umjesto toga, Energoinvest je zadržao visoke cijene, pretvarajući razliku direktno u profit. Činjenica da je kompanija za samo šest mjeseci ostvarila 82 posto planiranog godišnjeg profita nije znak poslovne magije, već neoboriv matematički dokaz postojanja ogromnog viška novca koji je akumuliran nauštrb domaćinstava i privrede. To nije profit iz novostvorene vrijednosti na stranim tržištima, to je novac uzet direktno iz džepova građana Federacije koji su plaćali skuplji plin nego što su morali.

Džindićev zahtjev stoga nije samo poziv na pojeftinjenje, već na ispravljanje nepravde. Uoči grijne sezone, koja prijeti da bude novi udar na ionako iscrpljene kućne budžete, hitno obaranje cijena nije stvar dobre volje, već ekonomska nužda i jedini odgovoran potez.

Drugi stub Džindićevog zahtjeva – ograničavanje marže na maksimalno 5 posto – udara direktno u srž problema monopolskog poslovanja. Energoinvest nije tek jedan od igrača na tržištu, on je jedini uvoznik plina za Federaciju. Takva pozicija, bez adekvatne regulatorne kontrole, otvara vrata za formiranje cijena koje ne odražavaju stvarne troškove, već strateške interese menadžmenta ili politike koja iza njega stoji.

Ograničavanje marže nije revolucionarna ideja, već standardni mehanizam kojim se štiti javni interes u sektoru od strateške važnosti. Uvođenjem stroge uredbe kojom se profitna stopa limitira, onemogućava se da se javno preduzeće ponaša kao privatna komercijalna firma čiji je jedini cilj maksimizacija zarade. Ovakva mjera transformiše Energoinvest iz profitnog centra u ono što po svojoj suštini i zakonu treba da bude: javni servis građana.

Svrha javnog preduzeća u energetskom sektoru nije da generiše milionske viškove i pegla druge poslovne gubitke ili finansira ambiciozne projekte, već da osigura stabilno, sigurno i cjenovno priuštivo snabdijevanje energentom. Marža od 5 posto omogućava pokrivanje operativnih troškova, održavanje sistema i minimalnu zaradu za dalji razvoj, dok se svaka ušteda ostvarena na nabavnoj cijeni automatski prelijeva u korist građana kroz niže račune.

U vremenu galopirajuće inflacije i ekonomske neizvjesnosti, kada građani jedva podnose teret svakodnevnih poskupljenja, smanjenje cijene ključnog energenta za 30 posto predstavlja najkonkretniju moguću mjeru zaštite životnog standarda. To nije apstraktna makroekonomska politika, već direktna finansijska injekcija u budžet svake porodice koja koristi plin.

Džindićev zahtjev, ogoljen od političkih prepucavanja, postavlja temeljno pitanje o svrsi postojanja javnih preduzeća. Da li su ona tu da služe kao alat za ostvarivanje ekstraprofita i punjenje budžetskih rupa, ili da budu servis koji olakšava život građanima?

Pravednija raspodjela resursa nalaže da se strateški energenti ne smiju koristiti za vještačko uljepšavanje finansijskih izvještaja. Novac koji trenutno leži na računu Energoinvesta kao višak dobiti pripada građanima. Vraćanje tog novca kroz niže cijene nije populizam, već potez ekonomske odgovornosti i elementarne socijalne pravde.