Salandžak je nekad bio drugo ime za dokolicu, leškarenje, lagodan život bez puno truda i rada. A danas? Pa malo ko zna i šta znači ta riječ, a kamoli kako izgleda predmet koji se iza tog naziva krije.
O tome baš lijepo svjedoči anegdota koju je autorici ovih redova ispričao Džemal Kurahović, vlasnik posljednje užarske radnje u Sarajevu.
Kaže da su mu dolazili neki ljudi za koje je procijenio da su "sa strane". Dođu, dakle, i kažu: "Dajte mi salandžak!" A stari šeret već u startu ošacuje da taj i ne zna šta traži, pa mu ponudi nešto ni nalik salandžaku. A ovaj "sa strane" će: "De mi spakuj!" E sada se Džemal već uozbilji pa će kao ljutito: "Pa kako ću ti, bolan, spakovati kada ni ne znaš šta je salandžak!?" I onda mu objasni da je salandžak od kudelje pletena mreža za ležanje i ljuljanje, koja se lijepo okači između dva drveta u bašči i, za lijepih dana - ako nemaš ili ne želiš da imaš preča posla - ljuškaš se i ljuškaš...
Kudelji nema izderka
Ovaj majstor, koji je još od ranog djetinjstva bio uz oca u radnji i učio zanat, kaže da je danas, kao i većina užarskih proizvoda, salandžak malo tražen.
"Kupuju ga uglavnom imućniji ljudi koji ih nose na vikend-imanja", veli dok pokazuje kako se to plete mreža samo sa dva komada alata: letvom, koja je široka koliko i jedna kocka na mreži, i čunkom na koji je namotano uže.
No sada to više nije uže od kudelje, od čega se nekada isključivo pravilo, nego od sintetike.
On, gotovo rezigniran, objašnjava zašto se u njegovoj radnji nalazi dosta sintetičke užadi:
"Dok sam radio s kudeljom, tome nije bilo izderka. To je bio posao! A kupcu mogu ponuditi i sintetiku, on neće znati razliku! I na kraju, svejedno mu je, samo mu daj što jeftinije. Od kudelje se pravilo pretežno sve: ljuljačke, salandžaci, zastori, merdevine, golmanske mreže...", i onda slijedi priča o tom materijalu čudesne izdržljivosti.
Kudelja je jača, mnogo jača od sintetike, a da bi planula treba se ohoho načekati. Od nje je teže raditi, ali majstorluk bolje dolazi do izražaja. Posebno kada pravite konopce za ring, merdevine za limare koji postavljaju oluke na kućama, pa rukohvate u kafanama, na stepenicama, one koji na ekskluzivnim mjestima ograđuju crveni tepih, ili za penjanje u školskim fiskulturnim salama. A ako želite sa svojima natezati konopac protiv drugih, e onda je neizbježno napraviti ga od kudelje. I za sve to majstor Džemo daje garanciju od pet godina. Naravno, ne i za konopce od sintetike.
Užarska radnja postoji više od 100 godina
"Dođe, tako, žena i traži da popravim halku ili letvu - koji nisu moj rad - na salandžaku od kudelje. A ja joj kažem što bi platila popravak mogla bi uzeti novo. Ona odbije jer nije sigurna u to novo od plastike, a u ovo staro od kudelje jeste, pa neka ja uzmem para koliko je moje".
Nekad je kupovao po dva vagona kudelje, sada je i gepek auta puno
Majstor Džemal ima 59 godina, ali još nije na izmaku radnog vijeka. Od vremena kada je jedini od trojice sinova u svoga babe završio Školu učenika u privredi i tako naslijedio pravo na radnju koja postoji približno stotinjak godina - gotovo ništa se u njoj nije promijenilo. Prašnjava radnja sa uredno složenim kolutovima užadi, što plastičnih što kudeljnih, što upredenih Džeminom rukom, što pridošlih iz kineskih tvornica - ne govori o svijetloj budućnosti ovog zanata.
Džemo, istina, ima četvero djece i želio bi da neko od njih nastavi sa užarskim poslom. Kćerku Melihu, koja kao žensko nije zainteresirana za to, i tri sina - Kenana, Maumera i Mahira. I svaki od njih zna ovaj zanat.
Čeka ljeto i strane turiste
"Vidim na njima da imaju volju, da bi opstali, da rade, samo kad bi ova država malo pogurala kreditima, ali na ovom vaktu - dabogda!", konstatira sa žaljenjem.
Veli da su njegova djeca skromna, ne maštaju o milionima preko noći kao većina omladine. I gotovo pomiren sa situacijom, dodaje kako je sadašnje stanje u društvu - katastrofa, pa ni njemu ne može biti bolje. Ručni rad, osim stranaca niko ne cijeni:
"Recimo, turisti iz Njemačke stanu pa netremice posmatraju kako pletem. A ja mogu samo da pletem i žalim što više nema posla kao nekad, kada sam radio golmanske mreže za gotovo sve klubove u bivšoj Jugoslaviji. I sada je to fabrika sve uzela. Napravi mrežu za sat-dva a meni je trebalo deset dana da je svojom rukom ispletem".
Kudelja kvalitetnija, sintetika traženija
Reklo bi se jednostavno, ali nije. Malo ko može vjerovati da se u jedan salandžak uplete 120 metara užeta. Džemal nudi svakome ko u to sumnja da sjedi i gleda kada ga pravi, i ako bude manje, on će mu ga pokloniti, u protivnom - neka ga kupi. A košta svega 70 maraka. Kaže da je primoran da ove ljuljaške prodaje "ne koliko ja hoću nego koliko drugi hoće".
Kako se pravi kudelja i od čega, pitam majstora Džemala?
"O, to ima faza... Ona raste kao kukuruz, u stabljici. Sad ima oko 20 faza - močenje, lomljenje, pa izvlačenje vlakana... Ima toga čitav dan. Kod nas je nema. Najviše se proizvodi u Vojvodini. Prije rata išao sam tamo, bio sam u kontaktu s direktorima, i samo na telefon nazovem: 'Treba mi vagon!'. I po dva vagona sam uzimao. Sada odem i u gepek luksuznog auta sve stane i još kad bih to potrošio za mjesec dana – dobro bih bio. Ali moraš raditi, niko te ne pita kako deveraš, imaš li od čega?"
I tako, u radnji na Baščaršiji, odmah uz tramvajsku prugu, majstor Džemo radi, plete uže u razne upotrebne predmete, a ne zna hoće li to imati kome prodati. Kaže da je gotovo zaboravio šta je sve ranije radio svojim rukama. Niko više ne naručuje ni paravane u makrame tehnici, ni viseće police za saksije, ni mreže za saksije. Dotrajala pećica na plin koja zbog štednje više ne radi nego što radi, šaka oguljine od jabuka na njoj, da malo radnja zamiriše kada je pećica uključena, i radio iz 60-ih više djeluju kao depresivna slika starih zanata na izdisaju. Džemal Kurahović, s rukama u džepovima, čeka ljeto i strane turiste. A onda će njegovi prsti plesti salandžake i ostale "trice i kučine".
(objavljeno u magazinu Aura 2010)
2025.
Administracija Općine Stari Grad, u vrijeme načelnikovanja Ibrahima Hadžibajrića, zapečatila je 22. oktobra 2018. godine užarsku radnju Džemala Kurahovića zbog 900 maraka duga za kiriju.
Na taj način ugašen je užarski zanat na Baščaršiji i u Sarajevu.
Svoje mirne penzionerske dane Džemal provodi u krugu porodice, sa suprugom, sinovima, kćerkom, unucima i praunucima.
Ipak, ne krije žaljenje zbog svega što se dogodilo u vezi sa zatvaranjem radnje i gašenjem jednog starog zanata koji je u rukama njegove porodice, od dede i oca do njega samog bio od više od jednog ljudskog vijeka.
