Mnogi su se, kako kažu, plašili jučeršnjeg dana. Željeli su misliti da se možda nikad neće ni dogoditi. Razloga za to je mnogo, a možda i najvažniji je taj što je Edin Džeko dio djetinjstva i dio života gotovo svih građana Bosne i Hercegovine.

O njegovoj karijeri, golovima, uspjesima, sve je već rečeno. O tome koliko ga Bosna i Hercegovina voli i više nego poznato. Koliko on voli nju, dokazivao je svakom utakmicom, pa i mimo nje.

Sve je to samo potvrđeno sinoć, kako u Zenici, tako i u cijeloj zemlji. Petak, 02.10.2026., bio je Džekin dan. Od samog jutra sve je bilo u znaku broja 11.

Sarajevo je dobilo veliki dres iznad Vječne vatre. Ćevabdžinice su umjesto uobičajenih deset služile jedanaest ćevapa. Ljudi su nosili Džekine dresove, fotografisali broj 11 po gradu i objavljivali stare fotografije. Jedan broj je na nekoliko sati postao zajednički znak, bez potrebe da mu se dodatno objašnjava značenje.

U Bosni i Hercegovini se nije čekala samo utakmica sa Švedskom zbog još jednog boda. Čekao se trenutak u kojem će Edin Džeko zadnji put obući dres reprezentacije, sa uzbuđenjem, kao i svaki put kada je nastupao za svoju zemlju. Mnogi nisu bili ni svjesni da je zadnji do pred sami kraj i prizor počasnog kruga samo još taj put iz iste uloge.

Džeko je dobio ono što sportisti rijetko dobiju, a to je momenat da su ljudi sami pronašli načine da ga isprate. Nije sve ostalo na službenoj ceremoniji Saveza. Uključili su se restorani, grad, navijači, bivši i sadašnji reprezentativci, pa i ljudi koji vjerovatno nikada nisu pogledali svih 90 minuta utakmice.

Na Bilinom polju emocija je, očekivano, bila još izraženija. Džeko je izašao u 63. minuti, a igrači obje reprezentacije napravili su mu špalir. Poslije utakmice insistirao je na zajedničkom selfiju sa saigračima, a onda su ga Zmajevi podigli u zrak. Kod nekih reprezentativaca više se nisu mogle sakriti suze. Nihad Mujakić je plakao, dok su i drugi igrači teško zadržavali emocije.

Džeko je ranije govorio da mu se, kako se utakmica približavala, javio pritisak u grudima i osjećaj kao da prvi put treba igrati utakmicu. To dosta govori o tome koliko se razlikuju dvije strane ovakvog trenutka. Za publiku je to bio oproštaj najpoznatijeg sportiste kojeg je zemlja imala. Za njega je to bila utakmica koju je zadnji put igrao kao reprezentativac.

I zato su se jučer miješali tuga i zadovoljstvo.

Plakalo se jer Džeke više neće biti u reprezentaciji. Istovremeno se veselilo zbog svega onoga zbog čega je taj oproštaj uopće imao smisla. Nije se čekao posljednji zvižduk da bi se počelo govoriti o njemu.

Jedan je Edin Džeko

Tebi u čast, kapitenu: Ko je nama Babuka?

Čak je i sama utakmica imala taj neobičan odnos prema oproštaju. Džeko je postigao pogodak koji je poništen, izašao iz igre, Švedska povela, a Bosna i Hercegovina izjednačila preko Kerima Alajbegovića. Dječaka koji nije bio ni rođen kada je Džeko postigao svoj prvi gol za reprezentaciju. Završilo je 1:1. Njegov zadnji nastup nije dobio scenarij koji bi neko unaprijed napisao za oproštaj. A Džeko je dao gol, “nama je dao gol” – širi se društvenim mrežama.

Ono što se događalo oko utakmice, zaista je bilo mnogo veće od rezultata.

Možda je to zato što je ljudima u ovoj zemlji zaista malo potrebno da se vežu za nešto što im donosi zajedničku radost. Ne trebaju nam veliki događaji svake sedmice. Dovoljna je reprezentacija, važna utakmica, dobar gol i nekoliko sati u kojima se o fudbalu priča s ljudima s kojima inače možda ne dijelimo mišljenje ni oko čega.

Džeko je bio dio velikog broja takvih dana. Zato su jučer i oni koji nisu bili na stadionu imali svoj način oproštaja. Neko je stavio njegovu fotografiju, neko broj 11, stari snimak, zastavu. Neko je mahsuz otišao na ćevape i dobio jedan više nego inače. Na kraju se upravo u tim malim stvarima vidi koliko je Džeko postao dio svakodnevice.

Velike karijere obično se mjere golovima, utakmicama i trofejima. Oproštaj se, međutim, teško mjeri tim stvarima. Može se gledati po tome šta ljudi rade kada više nemaju obavezu da nešto urade. Džeko je zadnji put izašao iz reprezentativne svlačionice, saigrači su ga podigli u zrak, a Bilino polje ga je ispratilo aplauzom. Ostale su 152 utakmice, 73 gola i more uspomena. Ali ostat će i jedan sasvim običan sarajevski dan u kojem su se ćevapi brojali do jedanaest.

Džeko je otišao iz reprezentacije. U legendu je otišao na način koji mu nije mogao organizovati nijedan protokol .