Malaga, tri hiljade godina star grad, čije porijeklo seže u doba megalita, obilježeno legendarnom kulturom Tartessosa, bila je jedna od velikih luka Al Andalusa. Epicentar trgovine od feničanskih vremena, zatim tokom rimskog razdoblja, nazvan Malaqa u osmo stoljeću, postala je raskršće puteva, strateški odbrambeni bastion, kulturno središte i pomorska osovina za muslimane, koji su nakon osvajanja pretvorili prazan i razrušeni grad, s halifatom i emiratom, na osamsto godina u jedan od najvažnijih gradova na Mediteranu. Vrijeme sjaja ostavilo je za sbpm tragove koji se moraju vidjeti uključujući Alcazabu, koju su mnogi zaboravili, a sada, već godinu dana, kako ih u magai nazivaju „pogrebne džamije“ i Mauzolej Gibralfaro.
Smještene na obroncima planine Gibralfaro, otkrivene su početkom 1990-ih kada se tamo gradila stambena zgrada. Nakon desetljeća iskopavanja i studija - u kojima je utvrđeno da se radi džamijama jedinstvenim u cijeloj Španiji, s četiri razine ukopa - kao i upravnih sporova u vezi sa njihovom konzervacijom, konačno su zaštićene od 2007. kao kulturno mjesto, vrednovane kao arheološka zona, te pretvorene u muzej, kako bi ih se moglo posjećivati.
U muzeju se putuje u prošlost, u andaluzijski grad Malaqu i šeta se kroz ono što je bilo najveće groblje u al-Andalusu, groblje Yabal Faruh. Zauzimalo je površinu od 250.000 kvadratnih metara. I to nije bilo samo najveće, već i groblje koje se najviše koristilo tokom vremena: od razdoblja Almohada do razdoblja Nasrida, od 10. stoljeća do 15. stoljeća, kada su katolički monarsi ponovno osvojili grad. Groblja su građena u skladu s nizom pravila; morala su se nalaziti na periferiji grada, u blizini ili u vrtnim površinama i uz vodene tokove - potoke, rijeke ili mora - kako bi imala simbolično vječno pročišćenje.
Mezari, kako ih je opisao Al Saqati u „Knjizi dobrog upravljanja Soukom“ u 12. stoljeću, kopani su veoma dubokim tako da kosti nisu virile iz zemlje, nije izlazio smrad pa divlje zvijeri i psi nisu mogli iskopati mejta.
Džamije i mauzolej iz 12. i 13. stoljeća muslimanske pogrebne, arhitektonske i dekorativne koncepte simbolizma, magije i svetosti. Dvije džamije, koje pripadaju razdoblju Almohada i Almoravida, jednostavne, prema andaluzijskom dizajnu, izrađene od klesanih ploča od pješčenjaka, živog srebra i tizona, sa zidovima od zida i ćerpiča, visine jednog metra, bez ikakvih temelja i s oker štukaturom.
Obje su pravokutnog tlocrta, s jednim brodom, i imaju jedinstvenu karakteristiku da imaju mihrab u zidu kible, koji označava smjer prema Mekki a za razliku od „običnih“ džamija nemaju vrata, vodoskoke ili krovove. Kako se vjeruje, korištene su samo prilikom klanjanja dženaza.
