Veliki dio svjetske rasprave o Iranu započinje 1979. godinom. Islamska revolucija, kojom je svrgnut šah i uspostavljena Islamska Republika, često se tretira kao polazna tačka za razumijevanje iranske politike, društva i globalnog djelovanja. Pristalice revolucije prikazuju je kao narodni ustanak koji je okončao decenije autoritarne vladavine podržane od stranih sila. Kritičari isti događaj vide kao rađanje još jednog autoritarnog sistema.

Međutim, oba tumačenja imaju zajedničko ograničenje – iransku priču svode na relativno uzak historijski okvir.

Rezultat toga je iskrivljeno razumijevanje zemlje čija su politička kultura i društvena kohezija oblikovani stoljećima – zapravo milenijumima – kolektivnog iskustva. U trenutnom ratu koji je započeo 28. februara 2026. godine, to ograničenje postalo je naročito očigledno.

Posmatrači koji su očekivali da će se Iran raspasti pod pritiskom sada se suočavaju s drugačijom stvarnošću. Umjesto masovnog kolapsa ili raširene političke fragmentacije, čini se da zemlja prolazi kroz talas jedinstva. Velike mase okupljaju se u gradovima širom zemlje. Vjerski rituali i kulturni simbolizam postali su mjesta okupljanja. Čak i dijelovi društva koji su ranije izražavali nezadovoljstvo radom vlade sada naglašavaju nacionalnu solidarnost suočeni s vanjskim prijetnjama.

Mnogim analitičarima koji djeluju unutar konvencionalnih geopolitičkih okvira, ovakav ishod je zbunjujući.

Granice konvencionalnih narativa

Zapadni politički narativi Iran često prikazuju kroz binarnu prizmu. S jedne strane stoji naslijeđe zapadnog imperijalizma – najpoznatiji je puč iz 1953. godine kojim je svrgnut premijer Mohammed Mosaddegh nakon što je nacionalizirao iransku naftnu industriju. S druge strane stoji Islamska Republika, često prikazana ili kao revolucionarna država otpora ili kao rigidni autoritarni sistem.

Ova rasprava je važna, ali ostaje nepotpuna.

Antiimperijalističke analize s pravom naglašavaju ulogu strane intervencije u oblikovanju moderne historije Irana. Puč protiv Mosaddegha, koji su podržale CIA i MI6, ostaje jedna od ključnih epizoda u iranskim odnosima sa Zapadom. Taj puč je ponovno uspostavio šahov autoritet i ojačao zapadni utjecaj na naftni sektor zemlje.

Pa ipak, čak i ta naracija, koliko god moralno i historijski bila utemeljena, često ne uspijeva obuhvatiti dublje sile koje oblikuju iransko društvo.

Političke teorije ukorijenjene isključivo u kolonijalizmu i antikolonijalizmu, kapitalizmu i antikapitalizmu, imaju tendenciju da previde širu kulturnu i civilizacijsku dinamiku koja utječe na kolektivno ponašanje. Nacije ne djeluju isključivo prema političkoj ideologiji ili ekonomskim interesima, one također reagiraju na historijsko pamćenje, kulturni identitet i društvenu koheziju formiranu tokom dugih vremenskih perioda.

Ovdje dublja historijska perspektiva postaje ključna.

Perspektiva narodne historije

Palestinski naučnik Ramzy Baroud tvrdio je da razumijevanje političkih pokreta zahtijeva pažnju na ono što neki historičari nazivaju longue durée – dugotrajni historijski procesi koji oblikuju društva kroz stoljeća, a ne godine.

Unutar ovog okvira, politički događaji poput revolucija, ratova ili protesta nisu izolirane pojave. Oni su izrazi dubljih historijskih obrazaca.

Primijenjena na Iran, ova perspektiva sugerira da se trenutna otpornost zemlje ne može objasniti isključivo ideološkom odanošću Islamskoj Republici ili protivljenjem zapadnoj intervenciji.

Umjesto toga, ona odražava nešto starije i dublje ukorijenjeno u iranskom društvu – snažan osjećaj historijskog kontinuiteta.

Iran nije samo moderna država koja reagira na savremenu geopolitiku. On je nasljednik jedne od najstarijih kontinuiranih civilizacija na svijetu, društva koje se više puta suočavalo sa stranim invazijama, unutrašnjim previranjima i vanjskim pritiscima, ali se ipak dosljedno obnavljalo.

Ovo dugo pamćenje pomaže da se objasni zašto trenuci nacionalne krize često stvaraju koheziju, a ne fragmentaciju.

Civilizacijski temelji

Da bismo razumjeli današnje političko ponašanje Irana, moramo prepoznati dubinu njegovog historijskog iskustva. Malo je nacija koje imaju tako opsežnu i utjecajnu civilizacijsku hronologiju kao što je iranska.

Drevna Perzija (oko 550. pr.n.e.)

Uspon Ahemenidskog Carstva pod Kirom Velikim označio je pojavu jednog od prvih multinacionalnih carstava na svijetu. Perzijska uprava razvila je sofisticirane administrativne sisteme i promovirala kulturnu toleranciju na ogromnim teritorijama koje su se protezale od Mediterana do Centralne Azije. Naslijeđe carstva oblikovalo je iranski identitet kao imperijalan i kozmopolitski.

Partsko i sasanidsko doba (247. pr.n.e. – 651. n.e.)

Uzastopne perzijske dinastije očuvale su iransku državnost dok su se suočavale s velikim vanjskim silama, posebno Rimom, a kasnije i Bizantijom. Ta stoljeća su učvrstila ideju da iranska civilizacija može izdržati vanjski pritisak, a istovremeno održati svoj kulturni kontinuitet.

Arapsko osvajanje i kulturna transformacija (7. stoljeće)

Arapsko-islamsko osvajanje transformiralo je Iran religijski i politički, ali je perzijski kulturni identitet preživio i prilagodio se. Umjesto da nestanu, perzijski jezik, književnost i administrativne tradicije postali su centralni dio šireg islamskog svijeta. Iranski učenjaci, pjesnici i filozofi odigrali su odlučujuću ulogu u oblikovanju islamske civilizacije.

Safavidsko doba (1501–1736)

Safavidska dinastija uspostavila je šiitski islam kao iransku državnu religiju, stvarajući prepoznatljiv vjerski i politički identitet koji i danas utječe na iransko društvo. Safavidska država učvrstila je iranski teritorijalni identitet i ojačala vezu između političkog suvereniteta i vjerske simbolike.

Kadžarski period i strani pritisak (19. stoljeće)

Tokom ere Kadžara, Iran se suočavao s rastućim pritiskom carskih sila, posebno Velike Britanije i Rusije. Teritorijalni ustupci i ekonomska ovisnost izazvali su široko nezadovoljstvo i potaknuli rane nacionalističke pokrete. Ova iskustva su produbila iransku sumnju prema stranim intervencijama.

Ustavna revolucija (1905–1911)

Iranska ustavna revolucija uvela je parlamentarnu upravu i moderne političke institucije. Predstavljala je jedan od najranijih demokratskih pokreta na Bliskom istoku. Iako je revolucija doživjela neuspjehe, pokazala je sposobnost iranskog društva da se kolektivno mobilizira za političke promjene.

Puč iz 1953. i njegovo naslijeđe

Svrgavanje premijera Mohammeda Mosaddegha od britanskih i američkih obavještajnih agencija ostaje presudan trenutak u modernoj iranskoj historiji. Taj događaj je pojačao percepciju mnogih Iranaca da su strane sile spremne direktno intervenirati u unutrašnje poslove zemlje kako bi zaštitile svoje strateške i ekonomske interese.

Revolucija 1979.

Islamska revolucija proizašla je iz široke koalicije društvenih snaga koje su se protivile šahovoj vladavini. Vjerske institucije, nacionalistički pokreti, ljevičarske grupe i obični građani učestvovali su u ustanku koji je u konačnici transformirao politički sistem. Bez obzira na tumačenje revolucije, ona je predstavljala jednu od najznačajnijih masovnih političkih mobilizacija 20. stoljeća, piše The Palestine Chronicle.

Kriza i kohezija

Kroz svoju historiju, Iran se više puta suočavao s trenucima egzistencijalnog pritiska – od stranih invazija do unutrašnjih revolucija. Uprkos tome, svaka kriza je obično izazvala sličan odgovor – ponovnu potvrdu nacionalnog identiteta i kolektivne otpornosti.

Čini se da trenutni rat pokreće isti historijski obrazac. Umjesto fragmentacije iranskog društva, vanjski pritisak jača osjećaj nacionalne solidarnosti, ukorijenjen ne samo u politici ili ideologiji, već i u zajedničkom historijskom iskustvu.

Razumijevanje današnjeg Irana zahtijeva odmak od pojednostavljenih narativa koji počinju i završavaju savremenom geopolitikom. Ni zapadni imperijalni narativ, ni antiimperijalistički kontranarativ ne obuhvataju u potpunosti složenost iranskog društva.

Trenutnu otpornost Irana bolje je razumjeti kao proizvod duge historijske putanje – civilizacije oblikovane stoljećima prilagođavanja, otpora i obnove. Tek priznavanjem ove dublje historije, posmatrači mogu početi shvatati zašto se Iran u trenucima krize često ne ponaša kao krhka država, već kao društvo koje crpi snagu iz svog dugog pamćenja.