Američka vlada nastavlja sa zaoštravanjem politike i podizanjem uloga, čak i dok je vlastita tvrdoglavost skupo košta i to ne samo materijalno, već i u pogledu geopolitičkog utjecaja. Washington ubrzano gubi moć i status na Bliskom istoku, a taj bi pad mogao izazvati širi domino-efekt koji bi odjeknuo širom svijeta.

Najnoviji primjer te arogancije stigao je od američkog ministra finansija Scotta Bessenta. Govoreći na sastanku ministara finansija G20 u Ashevilleu u Sjevernoj Karolini 1. septembra, Bessent je izjavio da će u roku od dvije godine Hormuški tjesnac postati "bezvrijedan dio vode", jer će se nafta umjesto toga transportirati kopnenim naftovodima.

Bessent sada promovira novi narativ koji težište prebacuje s vojnog na ekonomski rat. U autorskom tekstu za Financial Times od 23. augusta najavio je da se "Iranu bliži ekonomski Dan D", prijeteći teškim ekonomskim posljedicama zemljama koje nastave poslovati s Teheranom.

Ovo više zvuči kao priznanje nesposobnosti Washingtona da promijeni tok rata koji traje, nego kao ozbiljna vanjskopolitička strategija.

Pojavile su se dvije dominantne škole mišljenja koje pokušavaju objasniti kako se Washington uopće našao u ovakvoj poziciji.

Prva, koju uglavnom zastupaju pojedini američki mediji, bivši zvaničnici i umirovljeni vojni komandanti, tvrdi da je rat protiv Irana bio greška od samog početka, te da je Washingtonu nedostajala vojna i logistička spremnost neophodna za njegovo vođenje.

Drugo objašnjenje u fokus stavlja Iran. Tvrdi se da je Washington suštinski potcijenio iranske vojne kapacitete, političku otpornost i regionalni domet, tretirajući tu zemlju kao još jednu Venecuelu koja se može potčiniti sankcijama, prijetnjama i ograničenim vojnim pritiskom.

Oba objašnjenja sadrže elemente istine. Ipak, nijedno ne nudi dublje, manje odbrambeno i historijski utemeljenije razumijevanje koje je neophodno kako bi se objasnile razmjere trenutnog američkog neuspjeha.

John J. Mearsheimer, istaknuti američki politolog i stručnjak za međunarodne odnose, bio je među najodlučnijim kritičarima američkog ratnog angažmana.

- Trump je u klopci i nema izlaza. Sve ovo znači da je odluka o napadu na Iran od 28. februara 2026. jedna od najvećih grešaka u historiji američke vanjske politike - izjavio je Mearsheimer 15. jula, ponavljajući tezu koju zastupa od samog početka sukoba.

Mearsheimer, slično kao Jeffrey Sachs, Scott Ritter i drugi kritički glasovi iz SAD-a, često – i razumljivo – analizira ove "velike greške" iz perspektive fokusirane na same SAD. Međutim, za milione ljudi na Bliskom istoku ovakva kolektivna analiza nije tek intelektualna ili strateška vježba. Ona opisuje njihovu svakodnevnu stvarnost. Ti ljudi su na vlastitoj koži osjetili katastrofalne pogrešne procjene i platili visoku cijenu u ljudskim životima zbog američke nepopustljivosti, militarizma i političkog kraha.

Historija američke vanjske politike na Bliskom istoku nudi bezbroj primjera ovog destruktivnog obrasca. Podrška Washingtona Izraelu – najvećoj destabilizirajućoj sili u regiji – ostaje najupečatljiviji dokaz tome.

Palestincima, Libancima, Sirijcima i drugim narodima u regiji nije potreban novi strateški okvir da bi došli do zaključka sličnog Mearsheimerovom. Oni su direktno iskusili posljedice američke sile: ratove, invazije, okupacije, sankcije, političko uplitanje i bezuvjetnu podršku Izraelu.

SAD su također zabilježile katastrofalan bilans invazijom i okupacijom Iraka. Uspjele su svrgnuti režim Saddama Husseina 2003. godine, ali su doživjele potpuni debakl u pokušajima upravljanja tom zemljom, njenoj stabilizaciji ili preuređenju Bliskog istoka prema "viziji" koju su proklamirale.

Rezultat nije bio novi američki poredak, već pustošenje Iraka, dugotrajna nestabilnost i jačanje političkih snaga koje Washington nije mogao ni predvidjeti niti kontrolirati.

Zapadni saveznici Washingtona također su bili uvučeni u ono što je postalo poznato kao "iračko živo blato", plaćajući visoku političku, vojnu i finansijsku cijenu za rat čije su se pretpostavke ispostavile lažnim, a posljedice su i dalje neriješene.

Zbog toga ti nekadašnji partneri danas nemaju mnogo interesa za učešće u znatno većem i potencijalno razornijem ratu protiv Irana koji bi trajao u nedogled, naročito u trenutku kada krizu vode Donald Trump i Benjamin Netanyahu, dvojica duboko nepopularnih, impulsivnih lidera u koje rijetko ko ima povjerenja.

Međutim, Bliski istok se promijenio. Države u regiji danas posjeduju veću političku težinu, raznovrsnija savezništva i stavljaju daleko više na kocku nego što je to bio slučaj 2003. godine. One više ne funkcioniraju unutar regionalnog poretka u kojem Washington predstavlja jedini centar globalne moći.

Nedavna posjeta kineskog predsjednika Xi Jinpinga Egiptu samo je jedan od brojnih primjera.

- Moramo se držati principa da su narodi Bliskog istoka gospodari vlastite sudbine - poručio je Xi tokom sastanka s egipatskim predsjednikom Abdelom Fattahom el-Sisijem 2. septembra. Također je pozvao države da se odupru "vanjskom uplitanju" i ojačaju regionalni dijalog o miru i sigurnosti.

Poput Egipta, i druge regionalne sile diverzificiraju svoja partnerstva umjesto da se oslanjaju isključivo na Washington.

Ključni bliskoistočni lideri shvataju da dugotrajan rat protiv Irana ne bi ostao ograničen samo na iransku teritoriju. On bi mogao destabilizirati cijelu regiju, uništiti ekonomije i infrastrukturu, ugroziti vitalne energetske rute i pokrenuti lanac povezanih sukoba čije bi se posljedice osjećale decenijama.

To nas dovodi do Izraela. Historijski gledano, Izrael je bio temelj američke strategije u regiji, ali je danas i sam znatno oslabljen. Vojno je prenapregnut, politički fragmentiran, društveno podijeljen i nesposoban da odlučno privede kraju ijedan od ratova koje je započeo, uprkos Netanyahuovim stalnim proglasima pobjede.

Zato se trenutni nezavidan položaj Washingtona ne može pripisati isključivo iscrpljenom naoružanju, lošem vojnom planiranju, Trumpovoj impulsivnosti ili Netanyahuovim manipulacijama. Niti se to može posmatrati samo kao posljedica potcjenjivanja Irana.

Mnogo dublji neuspjeh leži u nastojanju Washingtona da nametne prevaziđeni model regionalne dominacije Bliskom istoku – i svijetu – koji se iz korijena promijenio, piše Middle East Eye.