Govor koji je u bavarskom gradu održao američki potpredsjednik JD Vance simbol je dalekosežnog zaokreta koji promiče trumpizam. Pred publikom koja je očekivala pojašnjenja pozicije Washingtona u ratu koji je pokrenuo Vladimir Putin, Vance je odlučio pokrenuti veliki ideološki napad na evropske demokratije, podržavajući stavove krajnje desnice. Njegova je retorika izazvala živahan i ogorčen odgovor evropskih čelnika.

Transatlantski odnosi imali su i druge niske tačke nakon 1945. Američka invazija Iraka izazvala je značajan raskol, zemlje poput Njemačke i Francuske su se čvrsto protivile, a velika većina evropskih društava bila je ogorčena. Prvi mandat Donalda Trumpa takođe je bio komplikovan period. Ali sadašnji ima obilježja bez presedana u osam desetljeća. Zbog konteksta divljačkog ruskog vojnog napada na Evropu. I zbog realnosti američke administracije koja daje obilje dokaza o vrlo dubokoj odvojenosti od svog savezništva s Evropom.

Vanceov govor razotkrio je ideološki ponor s velikim implikacijama budući da je, kako je pažljivo naglasio, NATO odbrambena organizacija izgrađena na ideji odbrane zajedničkih vrijednosti, javlja dopisnik El Paisa iz bavarske prijestonice.

Ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky potcrtrao je to pitanje tokom svog jučerašnjeg govora u Münchenu.“Budimo iskreni. Ne možemo isključiti mogućnost da će SAD reći ne Evropi u pitanjima koja joj prijete. Desetljećima stari odnosi između Evrope i SAD-a bliže se kraju. Evropa se treba prilagoditi ovoj novoj stvarnosti. Potičem vas da to učinite za vlastito dobro, za dobro vaših naroda, vaše djece, vaših domova. Evropa mora postati samodostatna. Mislim da je došlo vrijeme za evropske oružane snage”, rekao je.

Njegov govor iskristalizirao je okus fin-de-époque u hodnicima hotela Bayerischer Hof, tradicionalnog mjesta održavanja konferencije, koja je svoj put započela prije šest desetljeća.

Mnogo je znakova da se desetljeća američko-evropskih odnosa približavaju kraju, u formulaciji Zelenskog. Nije samo Vance došao u München kako bi napao svoje saveznike umjesto da ih podrži usred rata koji trese kontinent. U petak je američki ministar odbrane Pete Hegseth upozorio u Varšavi: "Sada je vrijeme za ulaganje u odbranu jer ne možete pretpostaviti da će američka prisutnost trajati zauvijek."

U danima koji su prethodili sastanku, sam Trump izazvao je dvostruki zemljotres. S jedne strane, preuzeo je inicijativu za početak dijaloga s Putinom, a da u taj manevar ne uključi Evropljane, pa čak ni Ukrajince. Njegov posebni izaslanik za Ukrajinu, general Keith Kellogg, zaoštrio je krizu u Münchenu odgovorivši suhim "ne" na pitanje hoće li Evropljani imati mjesta u mirovnim pregovorima s Rusijom, pitanje koje izaziva duboku iritaciju u evropskim prijestonicama.

S druge strane, Trump je iznio nove prijetnje trgovinskim ratom protiv EU-a, koji bi bio dodatak onom ideološkom koji je zacrtao Vance, te signale distanciranja od pravog rata koji Putin vodi.

Sve to ne znači da je na pomolu formalni raspad transatlantskog saveza, ali uslovi odnosa promijenili su se, u sadržaju i obliku, do te mjere da je gotovo neprepoznatljiv.

Što se tiče diplomatskih inicijativa o Ukrajini, predsjednik Evropskog vijeća Antonio Costa je u razgovoru za El Pais na marginama Münchenske konferencije u petak, prije Kelloggovih izjava, iznio slijedeća razmatranja: “Da bismo imali pregovore, moraju biti uključene zaraćene strane, predstavnici zaraćenih strana ili barem posrednik kojeg strane prihvaćaju. Ovdje nema pregovora. Gospodin Trump je razgovarao s gospodinom Putinom. Ali SAD nije jedna od zaraćenih strana i ne djeluje kao predstavnik zaraćenih strana. Pokušava posredovati, savršeno. Ali pravih pregovora će biti tek kada budu uključene Rusija, Ukrajina i Evropska unija,” rekao je Costa. “Jer ovo nisu samo pregovori o miru u Ukrajini, već i o sigurnosti Evrope. I nije moguće odvojiti mir u Ukrajini od sigurnosti u Evropi jer ruska prijetnja ide dalje od Ukrajine.”

U svom javnom obraćanju, Costa je istakao da je "velika greška" činiti ustupke Rusiji prije početka formalnih pregovora, što je zvučalo kao referenca na Hegsethov govor, koji je isključio i vraćanje teritorija i ulazak Ukrajine u NATO.

Evropljani sve više primjećuju distanciranje Trumpove administracije – ako ne i otvoreno neprijateljstvo. Postoje očiti razlozi za pokušaj zadržavanja te mogućnosti otvorene saradnje. To je bilo vidljivo u pitanju trgovinskih napetosti, gdje je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, signalizirajući spremnost evropskog bloka da odgovori ako se nanese nepravedna šteta, posegnula u potrazi za obostrano korisnim rješenjima.

Nezadovoljstvo Trumpovim manevrima s Putinom također je prigušeno akutnom sviješću o potrebi izbjegavanja naglog i potpunog povlačenja podrške Washingtona Ukrajini. Bruxelles i evropske prijestonice — i, naravno, Kijev — razgovaraju s Trumpovom administracijom kako bi je pokušali natjerati da uvidi potrebu i zajednički interes nenapuštanja Ukrajine, da je stabilan i pravedan mir moguć samo ako se održi odbrambeni kapacitet Ukrajine i ako se Putinu jasno stavi do znanja da će nastavak borbe imati veliku cijenu.

Ali na trenutke je napetost prekipela. To je bio slučaj nakon glasnih kritika Vancea, koji je tvrdio da su antifeministička mišljenja potisnuta u Evropi, koji je dovodio u pitanje poništenje mutnih predsjedničkih izbora u Rumuniji, koji je tvrdio da postoji pokušaj gušenja stavova mnogih građana. Kazao je da je najveća prijetnja s kojom se Evropa suočava pogoršanje demokratije kroz ograničavanje slobode izražavanja. To je bila demokratska briga predsjednika broj dva koji je poticao napad na parlament nakon što je izgubio demokratske izbore.

Reakcija na ove riječi i otvorenu podršku njemačkoj krajnje desnoj stranci AfD u jeku predizborne kampanje za izbore slijedeće nedjelje bila je burna.

“Vrlo sam zahvalan potpredsjedniku Vanceu na njegovoj posjeti Dachauu, ovdje blizu, gdje su počinjeni neopisivi zločini protiv čovječnosti”, rekao je njemački kancelar Olaf Scholz. “Rekao je da moramo biti posvećeni tome da se ovo nikada više ne dogodi. To 'nikad više' glavna je lekcija koju smo mi Nijemci naučili nakon Drugog svjetskog rata iz užasnog iskustva nacističke vladavine. To 'nikad više' je historijska misija. Nema više fašizma, rasizma, agresorskih ratova. Zato velika većina ljudi moje zemlje ustaje protiv onih koji veličaju ili opravdavaju nacističke zločine. AfD je stranka iz čijih se redova banaliziraju zločini koje su počinili nacisti. Opredjeljenje za 'nikad više' nije pomirljivo s podrškom AfD-u.”

Poljski ministar vanjskih poslova, Radoslaw Sikorski, takođe je kratko odgovorio Vanceu: "Mi u Poljskoj smo jasni da je najveća prijetnja Evropi Putinova Rusija." No Sikorski je tada istakao kako Washington već dugo poziva Evropu da poveća izdvajanja za odbranu, a mnogi su to ignorisali. Ovo se radikalno promijenilo. Konferencija u Münchenu je pokazala da je velika većina čelnika uvjerena da je potreban brzi skok naprijed u smislu vojnih sposobnosti, kako za podršku Ukrajini, tako i za snagu koja može odgovoriti Putina od daljnjih avantura.

Usput, Zelenski je jučer izdao zabrinjavajuće upozorenje: “Imamo čvrste obavještajne informacije da će Rusija ovog ljeta rasporediti trupe u Bjelorusiji”, rekao je. “Je li ovo raspoređivanje namijenjeno napadu na nas? Možda. Ili ne. Možda je namjera da se vas napadne”, dodao je, pred publikom punom evropskih čelnika. “Pozivam vas da se zapitate jesu li vaše oružane snage spremne za mogući ruski napad. Nadam se da nikada neće biti potrebno provjeriti odgovor.”

Još jedna ideja koja lebdi u Evropi je nova emisija duga za finansiranje ulaganja u sigurnosna pitanja, ali ova opcija ima komplikovanu perspektivu sve dok pitanje vlastitih sredstava EU-a koja će biti potrebna za otplatu glavnice i kamata duga izdana za sredstva nakon pandemije nije razjašnjeno.

Ima još puno stvari koje EU mora učiniti u ovoj novoj fazi. Među njima je postizanje veće ekonomske konkurentnosti, putem reformi koje su zacrtali izvještaji Letta i Draghi. Ali čini se da vojni aspekt postaje dramatično hitan s obzirom na rizik od naglog rezanja u Washingtonu, bilo u pomoći Ukrajini ili u spremnosti da se garantuje sigurnost evropskim saveznicima.

Put je pun dilema. Jedan od njih je, na primjer, u kojoj mjeri raspoloživa sredstva posvetiti kupovini oružja iz SAD-a – uz prednost posjedovanja visokokvalitetnog materijala i stavljanja na sto povoljnog elementa u pregovorima s Trumpom – i u kojoj mjeri se kladiti na evropsku proizvodnju – očito nužnu, ali u nekim slučajevima sa sporim i neizvjesnim rezultatima. Pitanje je kako otkriti najbolju ravnotežu.

Ali temeljno pitanje je, naravno, u kojoj će mjeri EU imati stepen političkog jedinstva da nastavi s koracima koje će novo doba zahtijevati. U ovom trenutku jedina čvrsta i militantna opozicija je Mađarska Viktora Orbana, koja je potpuno sklona trumpizmu i izrazito osjetljiva na argumente Kremlja. Slovačka Roberta Fica pravi probleme, ali ne tako radikalne. Italija Giorgie Meloni koketira s trumpističkom administracijom, ali ne daje naznake da se želi odlučiti za otcjepljenje unutar EU-a.

No, ovo bi se pitanje moglo nepovoljno razvijati u nadolazećim godinama, upravo zbog distanciranja koje se dogodilo s američkom administracijom koja sada bez sustezanja podržava evropske krajnje desničarske pokrete. Nije samo Elon Musk, povezan s Trumpovom vladom, u punoj ofanzivi podrške desničarima starog kontinenta. Vance je pokazao da volja za otvorenom podrškom leži usred Bijele kuće i ne zaustavlja se čak ni na izgledima za uplitanje usred predizborne kampanje.

Ishod ove intervencije je neizvjestan. Resursi najbogatijeg čovjeka na svijetu i vlade najmoćnije nacije ne mogu se potcijeniti. Oni bi mogli dati novu snagu nacional-populističkim formacijama koje bi mogle zakomplikovati put Evrope prema autonomiji. U isto vrijeme, nije nevjerojatna mogućnost da bi ovo uplitanje, ovaj raskol mogao potaknuti snažnu evropsku reakciju. Kako sa stajališta odlučnosti političkih vođa da nastave s integracijom koja će Evropi dati veću autonomiju, tako i u dimenziji mobilizacije građana pred razvojem događaja koji su za mnoge nečuveni i zastrašujući.

Ishod je neizvjestan. Ali stvarnost otuđenja između SAD-a i Evrope nakon osam desetljeća počinje poprimati oblik. Konferencija u Münchenu, koja je već svjedočila govorima koji su se kasnije pokazali od ogromnog historijskog značaja, dala je vrlo mračan ton ovom portretu koji će možda ostati i u historijskim knjigama. EL PAIS