Dok se političke elite u Kantonu Sarajevo hvale besplatnim udžbenicima kao da su otkrili penicilin za obrazovanje, roditelji u tišini svojih domova vode rat koji sistem odbija da vidi. S digitronima kao oružjem, suočavaju se sa surovom matematikom koja svaki populistički potez vlasti pretvara u jeftinu farsu. Jer, besplatan udžbenik je samo mrtvo slovo na papiru djetetu koje nema ruksak od 150 KM da ga ponese, niti pernicu od 60 KM da u nju stavi olovke. Septembar, umjesto da bude mjesec dječijeg smijeha i novih početaka, za hiljade porodica postao je sinonim za finansijski udar i socijalnu tjeskobu, brutalno razotkrivajući provaliju između političkog marketinga i stvarne cijene odrastanja u Bosni i Hercegovini.

 Cijene školskih ruksaka kreću se u sramotnom rasponu od 50 KM za najbjednije modele do vrtoglavih 250 KM za one brendirane, koje djeci nameće nemilosrdno tržište i vršnjački pritisak. Popunjena pernica košta dodatnih 30 do 40 KM. Sveske, čija cijena varira od 2 do 5 KM po komadu, zvuče kao sitnica, ali kad se pomnože s brojem predmeta, postaju ozbiljna stavka. Na to treba dodati radne sveske koje kantonalna “briga” ne pokriva, a čija cijena ide od 5 do 15 KM po komadu. Kad se podvuče crta, minimalni paket za preživljavanje prvog školskog dana košta od 200 do 450 KM. Za porodicu s dvoje ili troje djece, to je direktan napad na kućni budžet, često ravan polovini prosječne plate, ako je uopšte imate.

Odluka Vlade KS da osigura udžbenike stoga nije akt socijalne pravde, već strateški manevar. Kako potvrđuju iz Vijeća roditelja KS, država je svalila teret apsolutno svih drugih troškova – od pribora do izleta i sekcija – isključivo na domaćinstvo. Oprala je ruke od najskuplje pojedinačne stavke i ostavila roditelje na milost i nemilost divljeg, neregulisanog tržišta. Dok se cijena udžbenika kontroliše kroz javne nabavke, cijene ruksaka, pernica i svezaka prate predatorsku logiku ponude i potražnje, gdje je potražnja obavezna, a cijene slobodne. Argument da besplatni udžbenici oslobađaju novac za druge stvari ciničan je u ekonomiji gdje plate stoje, a troškovi života galopiraju. Parcijalna pomoć države u takvim uslovima ne sprečava da obrazovanje postane regresivni porez koji najteže udara po kičmi radničke klase.

Sistemski kolaps države da osigura dostojanstven polazak u školu stvorio je vakuum koji sada popunjavaju humanitarne organizacije. Kada se budžetska linija kantonalne vlade završi na koricama udžbenika, volonteri postaju de facto ministarstvo za socijalna pitanja. Uposlenici humanitarnih udruženja otvoreno svjedoče da su njihove akcije prikupljanja pribora postale slamka spasa za djecu iz socijalno ugroženih porodica. Država je, suštinski, svoju odgovornost prebacila na civilni sektor, a onda licemjerno tapše po ramenu građane zbog solidarnosti koju je iznudila vlastitom nekompetentnošću. Ovaj model stvara duboko nepravedan sistem u kojem pomoć postaje lutrija. Tek poneka opština osigura ruksake za prvačiće, stvarajući mrežu socijalne sigurnosti koja je proizvoljna i geografski ograničena. Dijete u jednoj opštini dobije paket, a dijete u susjednoj ne dobije ništa. Institucionalno oslanjanje na nevladin sektor da oprema učionice ne samo da maskira stvarnu dubinu dječijeg siromaštva, već i odgađa neizbježnu i nužnu reformu. Solidarnost građana je za divljenje, ali ona nije rješenje, ona tek ukazuje da je problem tu i ne rješava se.

Najskuplja cijena ovog ekonomskog nasilja nije ona na računu, već ona koja se urezuje u psihu djece i roditelja. Prije nego što dijete i stigne osjetiti anksioznost zbog novog razreda ili nastavnika, njegovi roditelji moraju riješiti jednačinu s nepoznatom od dodatnih 450 KM po glavi.  Međutim, kumulativni troškovi pretvaraju septembar u akutnu stresnu situaciju koja iscrpljuje roditelje. Ta socioekonomska anksioznost direktno se prenosi na djecu, stvarajući nejednake psihološke startne pozicije prije nego što je nastava i počela. Dijete koje osjeća da je teret ne može ući u učionicu s istim samopouzdanjem kao dijete kojem je sve osigurano bez drame. Učionica tako postaje ogledalo društva – podijeljena na one koji imaju i one čiji roditelji krpe kraj s krajem.

Na kraju, cjenovni udari pred početak školske godine klasičan su primjer predatorskog kapitalizma na djelu. Trgovci znaju da je potražnja za školskim priborom neelastična – roditelji moraju kupiti sveske i olovke. Ta obaveza pretvara se u zlatni rudnik za trgovce, koji obavezno obrazovanje tretiraju kao visoko-maržni biznis. Uprkos tome što je opremanje đaka predvidiv, godišnji trošak, ne postoje mehanizmi kontrole cijena, poreske olakšice, niti kantonalni programi za masovnu nabavku pribora koji bi smanjili cijene. Dok se ne dobiju odgovori na pitanja zašto Ministarstvo obrazovanja ne koristi centralizovanu nabavku i za pribor, kao što to radi za udžbenike, i zašto pomoć lokalnih zajednica nije univerzalna i sistemska, priča o besplatnom obrazovanju ostat će samo prazna floskula. Teret sistema i dalje će nositi oni koji to najmanje mogu – roditelji i njihova djeca, čija je jedina krivica što odrastaju ovdje i sada.