Država na meti: kako Dodik i Čović lobiraju protiv Bosne i Hercegovine

Postoji trenutak kada političko lobiranje prestaje biti legitimna borba za interese birača i postaje otvorena kampanja protiv vlastite države. U Bosni i Hercegovini taj trenutak je odavno pređen. Milorad Dodik i Dragan Čović već godinama ne lobiraju za BiH – oni sistematski lobiraju protiv nje.

Njihovi nastupi u Briselu, Washingtonu i evropskim metropolama ne liče na pokušaj popravljanja države, nego na njenu međunarodnu diskreditaciju. Bosna i Hercegovina se u tim nastupima ne predstavlja kao zemlja s problemima koje treba rješavati, nego kao greška koju treba "prepraviti", "razgraditi" ili svesti na puki zbir etničkih teritorija.

Posebna dimenzija je sataniziranje Bošnjaka od strane i Dodika i Čovića kao opasne muslimanske većine unutar Bosne i Hercegovine kojoj se ne smije dati primat u odlučivanju, zbog mogućnosti povezivanja sa radikaliziranim islamskim pokretima u svijetu što je besmislica, jer do tog povezivanja nije došlo u proteklih 30 godina. To je krunski argument u mobiliziranju desnice u Evropi i SAD-u kako bi se potaknula rasprava o raspadu BiH i otklanjanju ove nazovi "prijetnje".

Dodikova strategija: država kao neprijatelj zbog bošnjačke većine i prijetnje radikalnim Islamom

Milorad Dodik već dugo ne krije da Bosnu i Hercegovinu ne doživljava kao svoju državu. Njegovo lobiranje u inostranstvu zasniva se na jednoj jednostavnoj poruci: BiH je nefunkcionalna, nametnuta i neodrživa. Ta poruka se ponavlja uporno, planski i s jasnim ciljem – da se kod međunarodnih aktera normalizira ideja da je slabljenje države prihvatljivo, pa čak i poželjno, sa aspekta opasnosti od bošnjačke većine i jačanju radilanog Islama.

U tom narativu, Republika Srpska se prikazuje kao "žrtva Sarajeva", a državni organi kao instrument navodne bošnjačke dominacije. Takva konstrukcija nije samo politička propaganda; ona je direktan udar na ustavni poredak i međunarodno priznati suverenitet BiH. Dodik ne lobira za reforme – on lobira za pravo da ih nikada ne provede. Zato traži podršku za raspad zemlje pravdajući ga potencijalnom terorističkom prijetnjom za svijet općenito.

Čovićeva taktika: etnička blokada pod evropskim plaštom u odbrani Evrope od radikalnog Islama

Za razliku od Dodika, Dragan Čović koristi uglađeniji rječnik i evropsku terminologiju, ali je suština isto destruktivna po državu ne nužno istim redoslijedom. Pod parolom "legitimnog predstavljanja", Čović lobira za model države u kojoj građanin vrijedi onoliko koliko vrijedi njegova etnička pripadnost – i to isključivo u okviru teritorija koje politički kontrolira HDZ. Time želi da razbije bošnjačku statističku većinu iz istih ultradesničarskih motiva i poriva kao i Dodik.

U međunarodnim krugovima, taj se narativ često prodaje kao borba za prava Hrvata. U stvarnosti, riječ je o borbi za očuvanje političkog monopola jedne stranke i trajnu institucionalnu blokadu države. Evropske vrijednosti služe kao ambalaža, dok se suštinski traži dalja etnička fragmentacija i legalizacija etničke fragmentacije države i političkog ucjenjivanja.

Zajednički imenitelj: slaba država, jaki lideri i Bošnjaci kao potencijalni “bijeli” teroristi

Iako dolaze iz različitih političkih i etničkih matrica, Dodik i Čović dijele isti strateški interes: što slabija Bosna i Hercegovina, to jača njihova lična i stranačka moć. Njihovo lobiranje nikada nije naočigled koordinirano, ali je često savršeno usklađeno u efektu – blokade, krize i poruke da BiH ne može sama sobom upravljati.

Takvo djelovanje ima realne posljedice. Svaki put kada jedan od njih u inostranstvu govori o "neuspjeloj državi", BiH gubi kredibilitet. Svaki put kada ospore odluke Ustavnog suda ili državnih institucija, otvaraju prostor za vanjski utjecaj i političku trgovinu preko leđa građana.

Cijenu ovog lobiranja ne plaćaju ni Dodik ni Čović. Plaćaju je građani Bosne i Hercegovine – kroz zaustavljene reforme, evropske integracije na čekanju i permanentnu političku nestabilnost. Država se prikazuje kao problem, kako bi oni ostali "rješenje". Posebna žrtva njiihovih ultradesničarskih stremljenja su Bošnjaci kojima se sve manje vjeruje u međunarodnim krugovima. Sa druge strane neorganiziranost i razjedinjenost bošnjačkog političkog establišmenta direktno pomaže ovom destruktivnom dvojcu da ostvari svoje ultradesničarske ciljeve.

Uloga Hrvatske i Srbije protiv Bosne i Hercegovine u ovim antidržavnim aktivnostima je direktna, snažna i očigledna. Podrška i Beograda i Zagreba ovakvom narativu je nepodijeljena i to je jedina tačka oko koje se ove dvije zemlje slažu. Istovremeno, obje zemlje se prekomjerno naoružavaju i opremaju i obučavaju svoje armije za vojnodoktrirnarno prilagođavanje izvođenju trenutnih vojnih intervencija na visoko hibridno - tehnološkom nivou koje imaju strateški cilj stvaranje novih realnosti na terenu. Zatvaranje očiju pred ovom činjenicom je veoma opasno. No najopasnije u svemu jeste što se ovakav oblik političkog djelovanja s vremenom pokušava normalizirati. Kao da je sasvim u redu da visoki funkcioneri jedne zemlje po svijetu rade na njenoj delegitimizaciji, a zatim se vraćaju kući i pozivaju na "dijalog" i "kompromis".

Da je opsanost za državu imanentna govori i posljednja inicijativa Dragana Čovića koji sada govori o "napuštanju Dejtonskog sporazuma", to ne zvuči kao reforma, nego kao politička prijetnja. Ne zato što je Dejton savršen – nije – već zato što je on jedini međunarodno priznati temelj države Bosne i Hercegovine. Rušiti taj okvir bez jasne alternative nije hrabrost, nego čisti i vrlo opasan politički oportunizam.  Čovićeva politika je duboko selektivna. Godinama se pozivao na "izvorni Dejton" dok mu je osiguravao mehanizme blokade i političke dominacije. Danas, kada mu taj isti okvir više ne garantuje potpunu kontrolu, Dejton odjednom postaje "zastarjela prepreka". Najproblematičnije je što se ne nudi ništa konkretno kao zamjena. "Novi dogovor" i "evropski model" ostaju prazne fraze, dok iskustvo BiH pokazuje da nejasne inicijative uvijek završavaju daljom etničkom teritorijalizacijom i slabljenjem države.

Čovićevo njijekanje Dejtonskih rješenja opasno se podudara s politikom Milorada Dodika. Različitim riječima, ali istim efektom, dovodi se u pitanje ustavni poredak BiH. Jedan traži razdruživanje, drugi novi ustavni aranžman – oba puta vode ka istoj destinaciji: slabijoj državi. Dejton se može mijenjati samo ako se jačaju institucije i prava građana. Sve drugo je igra s državnim temeljima u kojoj političke elite dobijaju, a građani gube.

Bosna i Hercegovina danas nema problem s nedostatkom lobiranja, nego s pogrešnim lobistima. Dok jedni pokušavaju graditi državu, drugi je planski potkopavaju – i to čak uz pomoć međunarodnih adresa. Ako postoji definicija političke sabotaže u miru, onda ona danas nosi dva imena: Milorad Dodik i Dragan Čović. Ono što ova dvojica rade po međunarodnim adresama nema nikakve veze s legitimnom politikom, a još manje s brigom za narode koje navodno predstavljaju. Riječ je o svjesnoj, dugotrajnoj i sistematskoj kampanji protiv države Bosne i Hercegovine. To više nije ni skriveno ni sofisticirano. To je otvoreni politički vandalizam, upakovan u lažne narative o pravima naroda, bošnjačkom terorizmu, promociji "izvornih Daytonskih rejšenja" i Evropskim "kvazi" vrijednostima.

Bosna i Hercegovina neće propasti zbog svojih razlika, nego zbog političara koji od tih razlika prave biznis model. Dodik i Čović nisu simptom — oni su uzrok. Sve dok se njihovo međunarodno lobiranje ne imenuje pravim imenom, a to je lobiranje protiv vlastite države, BiH će ostati talac političara kojima je država prepreka, a ne obaveza. Ovo više nije pitanje dijaloga. Ovo je pitanje opstanka države i državne ideje koja se temelji na Opštem okvirnom mirovnom sporazumu za BiH.