Svaki put kad stanete na benzinsku pumpu i pogledate u onaj brojač koji vrti cifre k'o slot aparat, sjetite se da u toj cijeni nije samo gorivo, akciza i PDV. U svakoj litri je i jedan mali, gotovo nevidljivi namet. K'o parazit. Ne vidite ga golim okom, dok vam on polako napada zdrav organizam. Fening po fening, plaćate privatnoj stranoj kompaniji neku vrstu harača da nam ona kaže kako je gorivo koje sipamo – ispravno. A naša država, umjesto da sama radi svoj posao, stoji sa strane i podanički klima glavom, kao da je sve to najnormalnija stvar na svijetu.

Da ne komplikujemo. Hajde da ovu priču prevedemo na naš, narodni jezik.

Osnovni argument zašto je posao markiranja goriva – strateške kontrole tokova nafte i derivata – dat u ruke strancima je, pazite sad, to što "država nema kapaciteta". Kad političar ovo izgovori, on vam zapravo kaže: "Mi smo nesposobni. Naše institucije, inžinjeri i laboratorije ne vrijede ništa. Ne znamo, ne možemo i nećemo da naučimo. Lakše je to dati nekom drugom da uradi za nas."

 Umjesto da se uložilo u vlastite laboratorije, obučilo ljude i ojačalo inspekcije, vlast je uradila najlakšu stvar: potpisala je ugovor kojim je priznala tehnološku i organizacionu inferiornost. Kao da plaćate komšiji da vam pazi na kuću jer vi, eto, "ne vidite dobro" ako lopov krene na vaša vlastita vrata.

Ovim potezom nismo dobili efikasniju državu. Dobili smo državu koja je svjesno postala ovisna o stranoj tehnologiji i patentima. To odricanje od suvereniteta je upakovano u celofan "borbe protiv sive ekonomije", a u stvarnosti je to privatizacija kontrole nad krvotokom jedne ekonomije. Država je samu sebe proglasila suvišnom u jednom od najvažnijih poslova koje bi trebala raditi.

Idemo dalje. Kako taj sistem funkcioniše? Prosto k'o kljukuša. Strana kompanija ubaci svoju "markicu" u gorivo, a taj trošak se, naravno, ne plaća iz budžeta niti ga pokriva naftna industrija. Sad vam je već jasnije. Pogađate, taj trošak plaćate vi, na pumpi. Svaki put kad natočite rezervoar, fening po fening, vi direktno finansirate profit jedne korporacije.

Ovo nije tehničko rješenje, ovo je biznis model. I to genijalan biznis model – za njih. Država im je garantovala tržište i siguran prihod. Nema rizika, nema konkurencije, samo čista, sigurna zarada koja se slijeva iz džepova miliona ljudi. Novac koji bi se mogao uložiti u domaće institucije, ceste ili bolnice, umjesto toga ide na račun regionalnog monopoliste.

Zašto se, recimo, nije uložilo deset ili dvadeset miliona maraka u opremanje državne laboratorije koja bi taj posao radila za trećinu cijene? Zato što je cilj bio drugačiji. Cilj nije bio jeftino i efikasno rješenje za državu, već stvaranje dugoročnog, profitabilnog posla za odabrane. I dok se oni bogate, mi plaćamo ceh i slušamo priče o tome kako je to za naše dobro.

A onda dođe onaj najslađi, univerzalni izgovor za sve – "usklađivanje sa standardima Evropske unije". Ta fraza je postala magična riječ koja opravdava sve. Međutim, kad malo zagrebete ispod površine, vidite prevaru. Većina zemalja Evropske unije nema ovako restriktivan i skup model markiranja. Mnoge se oslanjaju na jake inspekcijske organe i vlastite laboratorije.

Ali kod nas i u regionu (Srbija, Crna Gora) stvoren je jedinstven, zatvoren sistem. To nije slučajnost. To je stvaranje jednog "tehnološkog pašaluka" gdje ista kompanija drži monopol. Tenderi su namjerno pisani tako da ih može ispuniti samo jedna ili dvije firme na svijetu, sa svojim specifičnim patentima. Svaki domaći pokušaj da se konkuriše unaprijed je osuđen na propast.

Time se politički proces podređuje privatnom interesu. Umjesto da država štiti tržište i promoviše konkurenciju, ona postaje agent za "zaokruživanje" tržišta za jednog, podobnog igrača. Priča o borbi protiv ilegalne trgovine tu je samo dimna zavjesa. Stvarni cilj je bio i ostao – potpuna kontrola i profit.

I tako, dok nam mašu evropskim zastavicama, džepovi su nam sve prazniji, a država sve manje naša. Sljedeći put kad stanete na pumpu, sjetite se – svaki litar je markiran. I mi s njim.