Politički marketing u Bosni i Hercegovini odavno je zamijenio ozbiljnu politiku, ali posljednjih mjeseci pojedini potezi predstavnika Trojke djeluju kao da su osmišljeni isključivo za društvene mreže i kratkotrajni medijski efekat. Dok građani očekuju konkretna rješenja za ekonomiju, sigurnost, odlazak mladih i institucionalnu krizu, javni prostor zatrpava se simboličnim performansima u čemu prednjače kadrovi Naše stranke, koji bi trebali proizvesti utisak bliskosti s narodom i navodne političke hrabrosti.

Tako Sabina Ćudić objavljuje fotografije i video zapise iz Banje Luke, šetnji i ćaskanja s prolaznicima, predstavljajući to gotovo kao politički podvig historijskih razmjera. Da sad ne češljamo objave iz Švedske, Amerike...gdje razgovara sa Bosancima i Hercegovcima, kojima naravno ne pada napamet vratiti se u BiH. Ali što da ne probati “čvaknuti” koji glas. Ko ne vidi na orahu, ne vidi ni na tovaru.

Edin Forto, s druge strane, kupuje kartu za voz do Pazarića i od toga pravi javni događaj, kao da je riječ o reformi željezničkog sistema, a ne o običnoj vožnji koju svakodnevno prolaze građani suočeni s kašnjenjima, zastarjelom infrastrukturom i neefikasnim prijevozom. Da sad ne podsjećamo sa koliko je radosti krenuo u “podvig” vožnja u kamionu, gdje je jedva čekao da vidi postere u kabini.

Državni ministar za promet i komunikacije, nije šala!

Nije problem u tome što hodaju među ljudima ili koriste javni prevoz. Naprotiv, to bi trebalo biti normalno. Problem nastaje kada simbolika postane zamjena za rezultate. Kada politički PR pokušava prodati sliku umjesto stvarnog učinka.

Posebno je zanimljivo kako se u tom kontekstu danas gotovo zaboravlja epizoda još jednog kadra Naše stranke, Damira Arnauta, koji je svojevremeno govorio kako mu je novogodišnja želja djecu odvesti u Banju Luku, šaljući poruku o "prevazilaženju podjela" i novoj političkoj kulturi. Nakon tih emotivnih poruka, punih domoljublja, porodicu je kao ambasador (a šta će drugo, pajel) spakovao i odveo u Njemačku. Ipak je Banja Luka daleko.

Ta simbolika danas djeluje gotovo kao metafora kompletnog angažmana jednog dijela "bh. političke elite".

Upravo zato utisak je da se ne vodi politika suštinskih promjena nego politika pažljivo režiranih scena. Fotografije sa željezničke stanice, šetnji kroz Banju Luku, objava s perona ili trotoara, lopatanje snijega, a sve to treba proizvesti emociju i poslati poruku da su i oni jedni od nas, običnih smrtnika zavaljenih u kredite, sa svakodnevnim brigama kako djecu odškolovati, kako će naći posao, mogu li mladi bračni parovi doći do stana, kako preživljavaju penzioneri.

Super su vam ti videzapisi i fotke, baš sve onako filmski, ali gdje su rezultati? Jesu li institucije efikasnije? Žive li građani bolje? Odlaze li mladi manje? Postoji li ozbiljna strategija razvoja države?

Na ta pitanja nema mnogo odgovora, pa zato marketing postaje zamjena za politiku.

Političari sve više glume običan život pred kamerama, dok obični ljudi sve teže žive stvarni život van kamera.