Nedavna vijest o Mevludskoj akademiji u Sarajevu, u kojoj je kao mjesto održavanja naveden Bošnjački institut, ponovo je otvorila jedno naizgled malo, ali zapravo važno pitanje. Kako nazivamo historijske objekte koje danas koriste druge institucije i šta se događa kada ime korisnika prostora postepeno potisne ime samog objekta?

Akademija je održana u Gazi Husrev-begovom hamamu. Bošnjački institut djeluje u tom prostoru i sasvim je razumljivo da se njegovo ime navodi prilikom najave događaja. Problem nastaje onda kada naziv institucije prestane označavati korisnika prostora i počne se upotrebljavati kao naziv samog objekta. To nije samo pitanje terminologije.

Historija i kontinuitet

Gazi Husrev-begov hamam dio je Gazi Husrev-begovog vakufa i pripada sloju sarajevske historije koji je nastajao stoljećima prije osnivanja institucija koje danas djeluju u njegovim prostorima. Njegov identitet nije određen sadašnjim korisnikom nego vakufom kojem pripada, njegovom historijom i kontinuitetom koji je nadživio brojne političke, društvene i institucionalne promjene. Bošnjački institut, koji je osnovao Adil-beg Zulfikarpašić, pripada drugom vremenu i predstavlja drugu pravnu i institucionalnu cjelinu. Njegov značaj za bošnjačku kulturu, nauku i očuvanje baštine nije sporan. Upravo zbog tog značaja vrijedi praviti razliku između institucije i prostora u kojem ona djeluje.

Bošnjački institut koristi Gazi Husrev-begov hamam na osnovu sporazuma kojim su uređeni međusobni odnosi. U pravnom smislu ta je razlika jasna. Jedno je vakufski objekat, drugo je institucija koja taj objekat koristi. Međutim, ono što je pravno jasno ne mora nužno ostati jasno i u javnoj svijesti. Tu zapravo počinje zanimljiviji dio ovog pitanja. Imena prostora nisu samo oznake koje nam pomažu da pronađemo adresu. Ona su dio kulturnog pamćenja. Kada se historijski naziv prestane koristiti, ne nestaje samo nekoliko riječi iz svakodnevnog govora. Postepeno se mijenja i predstava o tome šta je određeni prostor bio, kome pripada i iz kojeg je historijskog konteksta nastao.

Ako se dovoljno dugo za Gazi Husrev-begov hamam govori jednostavno "Bošnjački institut", generacija koja ne poznaje njegovu historiju može sasvim prirodno zaključiti da se objekat tako zove, da je za potrebe Instituta izgrađen ili čak da mu pripada. Jezik tada više ne opisuje stvarnost nego je počinje preoblikovati. Takvih procesa u gradovima ima mnogo. Institucije dolaze u historijske zgrade, ostaju u njima desetljećima i vremenom njihovo ime u svakodnevnom govoru potisne stariji naziv prostora. To je razumljivo iz praktičnih razloga, ali kod objekata koji predstavljaju kulturno naslijeđe takva je promjena osjetljivija.

Posebno kada je riječ o vakufu.

Vakuf počiva na ideji trajnosti. Ljudi, uprave, sistemi i korisnici se mijenjaju, dok vakuf treba trajati. Upravo zbog toga očuvanje vakufskog identiteta nije samo pitanje vlasništva nad nekretninom. Ono podrazumijeva i čuvanje imena, porijekla, namjene i sjećanja na vakifa. Gazi Husrev-beg nije Sarajevu ostavio samo određeni broj građevina. Ostavio je zaokružen sistem trajnog dobra. Džamija, medresa, hanikah, imaret, hamam i drugi objekti nisu bili slučajno raspoređene građevine, nego dijelovi jedne vakufske cjeline koja je stoljećima oblikovala grad. Zato njihova imena pripadaju kulturnoj memoriji Sarajeva jednako kao što mu pripadaju njihove fasade, kupole, zidovi i temelji.

Odnos prema baštini

U tom smislu pitanje naziva Gazi Husrev-begovog hamama prevazilazi odnos između Vakufa i Bošnjačkog instituta. Ono otvara šire pitanje našeg odnosa prema baštini. Čuvamo li historijski objekat samo onda kada obnovimo njegov krov i fasadu ili ga čuvamo i tako što čuvamo njegovo ime i svijest o njegovom porijeklu?

Praktična strana problema pritom je lako rješiva. Kada se neki događaj održava u ovom prostoru, sasvim je prirodno navesti i Bošnjački institut. Može se kazati da se događaj održava "u Gazi Husrev-begovom hamamu, u prostoru Bošnjačkog instituta" ili jednostavnije "u Gazi Husrev-begovom hamamu, Bošnjački institut". Posjetilac zna gdje treba doći, organizator je jasno označen, a historijski naziv objekta ostaje sačuvan.

Takvo rješenje ne umanjuje značaj Bošnjačkog instituta. Naprotiv. Od institucije koja se bavi kulturom, historijom i očuvanjem bošnjačke baštine prirodno je očekivati naročitu osjetljivost prema historijskom identitetu prostora u kojem djeluje. Gazi Husrev-begov vakuf i Bošnjački institut u tom pogledu nemaju suprotstavljene interese. Obje institucije, svaka iz svoje pozicije i svoga vremena, pripadaju kulturnoj historiji Bošnjaka. Zato ovo nije spor oko jedne riječi niti potreba da se nekome ospori pravo da koristi prostor. Riječ je o pitanju kako se odnosimo prema slojevima vlastite historije.

Danas Gazi Husrev-begov hamam koristi Bošnjački institut. U nekom drugom vremenu njegov korisnik može biti neka druga institucija. Korisnici se mijenjaju, a upravo je smisao vakufa da nadživi svoje korisnike.
Zbog toga vrijedi sačuvati razliku između imena institucije i imena zgrade. Ne iz formalizma, nego zbog kulture pamćenja. Jer historijski kontinuitet često se ne prekida velikim odlukama. Ponekad počinje nestajati mnogo tiše, onda kada prestanemo stvari nazivati njihovim pravim imenom.