Projekt Južna plinska interkonekcija, planirani plinovod koji bi povezao Bosnu i Hercegovinu s hrvatskim terminalom za ukapljeni prirodni plin (LNG) na otoku Krku, u javnosti se godinama servira kao ključni iskorak naše zemlje prema energetskoj nezavisnosti.

Međutim, dok se politička koplja lome oko toga ko će držati ruku na ventilima, u sjeni ostaju ključna ekonomska pitanja, a to je po kojoj cijeni ćemo kupovati tu slobodu i hoće li Bosna i Hercegovina, bježeći od ruskog utjecaja, zapravo samo promijeniti adresu svog energetskog monopola.

Bosna i Hercegovina trenutno je svojevrsni energetski talac jedne tačke ulaza – Zvornika, preko kojeg u zemlju stiže isključivo ruski plin putem tzv. Turskog toka. Južna interkonekcija trebala bi to promijeniti izgradnjom 170 kilometara dugog plinovoda od granice s Hrvatskom kod Posušja, preko Mostara do Novog Travnika. Kapacitet od 1,5 milijardi kubnih metara godišnje teoretski bi oslobodio Bosnu i Hercegovinu pritiska iz Moskve, otvarajući vrata američkom i kaspijskom plinu.

Ipak, projekt je zapeo u blatu unutrašnjih političkih sukoba. Dragan Čović insistira na tome da plinovodom upravlja novo preduzeće sa sjedištem u Mostaru, dok je administracija SAD-a, tada predvođena demokratskim državnim sekretarom Antonyjem Blinkenom, oštro zahtijevala da nosilac bude federalno preduzeće BH Gas iz Sarajeva. Svojevremeno je Blinken čak direktno optužio Čovića da opstrukcijom radi "uskih stranačkih interesa" ugrožava energetsku sigurnost regije.

Energetska podjela BiH

Plin kao oružje: Kako se Bošnjaci guraju u novu ovisnost

Izlaz iz ove slijepe ulice traži se u uvođenju američkih privatnih investitora, poput kompanije AAFS, putem koncesija, što je rješenje koje je federalna koalicija počela zakonski oblikovati početkom ove godine.

Iako se projekt reklamira kao spas, ekonomska računica otvara ozbiljne sumnje. Ukapljeni prirodni plin, skraćeno LNG, zbog kompleksnog procesa ukapljivanja, transporta brodovima i ponovne regasifikacije, tradicionalno je značajno skuplji od prirodnog plina koji stiže direktnim plinovodima. S tim u vezi, postavlja se opravdano pitanje može li privreda Bosne i Hercegovine, ionako opterećena visokim troškovima, preživjeti prelazak na skuplji energent bez ozbiljnih potresa.

Dodatno, Evropska unija je kroz plan REPowerEU zacrtala ambiciozan cilj – potpuno izbacivanje ruskog plina do 2030. godine. U trenutku kada se razvijeni svijet ubrzano okreće obnovljivim izvorima i dekarbonizaciji, mi investiramo stotine miliona u fosilnu infrastrukturu koja bi mogla postati "mrtvi kapital" prije nego što se otplati.

Dragan Čović poručuje

Južna plinska interkonekcija i Dejton 2 - prioriteti Hrvata u BiH

Dok politika vodi bitku za kontrolu nad budućim preduzećem i koncesijama, javnost ostaje bez odgovora na ključna pitanja koja će definirati decenije pred nama.

Prvo pitanje svakako je da li prelazimo iz jednog monopola u drugi. Ako ruski plin u potpunosti zamijenimo zapadnim LNG-om, jesmo li postigli nezavisnost ili smo samo postali zavisni o drugom političkom i ekonomskom centru moći?

Onda se postavlja pitanje i ko će platiti ceh skupljeg plina?

Da li će veća cijena ukapljenog plina značiti gašenje industrijskih pogona i nove udare na džepove građana?

Šta gradimo za 2030. godinu?

Dok Evropska unija planira budućnost bez ruskog plina, ali i s drastično manje fosilnih goriva uopće, gradimo li mi most prema Evropi ili papreno skup "koziji put"?