Haj'mo se vratiti u ono blaženo doba nevinosti, tamo negdje oko 2015. godine. Sjećate li se scene? Neki narandžasti lik sa frizurom koja prkosi zakonima fizike i zdravog razuma spušta se zlatnim pokretnim stepenicama i objavljuje da će biti predsjednik Amerike. Čitava planeta se smijala. Intelektualna krema, analitičari u odijelima, voditelji sa CNN-a i profesori sa Harvarda valjali su se od smijeha. "Klovn", "šarlatan", "reality zvijezda". Bio je to vic sezone.

A onda je vic postao noćna mora za sve njih. Klovn je ušao u Bijelu kuću.

Godinama kasnije, ta ista elita i dalje piše doktorske disertacije o tome kako se to desilo, vrteći u krug grafikone o ekonomiji, demografiji i izlaznosti. A odgovor im je sve vrijeme bio ispred nosa, serviran na zlatnom tanjiru, prost k'o pasulj. Dok su oni analizirali političke programe i procente poreza, Donald Trump je radio jedinu stvar koja je bitna: skenirao je psihologiju. Američku psihologiju. Sirovu, krezubu, često zapostavljenu i do kostiju ogorčenu psihologiju prosječnog čovjeka.

Trump nije dobio izbore uprkos svojim manama. Dobio ih je upravo zbog njih. Nije pobijedio iako je bio prostak, lažov i kabadahija. Pobijedio je jer je savršeno razumio, a onda i nemilosrdno iskoristio fenomen koji bismo mi ovdje, u našoj maloj balkanskoj avliji, najbolje opisali kao "psihologiju papka".

Dešifrovanje papka: Made in USA

Prije nego što nastavimo, da raščistimo jednu stvar. Kad kažem "papak", ne mislim nužno na glupog čovjeka. O, ne. To je previše jednostavno i, iskreno, netačno. Američki papak, onaj koji je Trumpu dao ključeve svijeta, kompleksna je zvijerka. To je specifičan psihološki profil, koktel tri smrtonosna sastojka.

Prvo i osnovno, tu je prisutan osjećaj duboke poniženosti (resentiman). Zamislite radnika iz Michigana ili Pennsylvanije. Nekada je njegov otac radio u fabrici automobila, imao kuću, dvoje djece na koledžu i poštovanje komšiluka. Danas je ta fabrika zahrđala olupina, posao mu je otišao u Kinu ili Meksiko, a on jedva spaja kraj s krajem radeći dva posla za minimalac. Dok on crnči, elita sa obala, iz New Yorka i Kalifornije, gleda ga s visine. Za njih je on "redneck", neobrazovani primitivac koji se drži oružja i Biblije, karikatura koju ismijavaju u svojim kasnonoćnim talk show programima. Godinama je gutao taj bijes, osjećaj da je postao stranac u vlastitoj zemlji.

Drugo, potreba za alfa-mužjakom, ili što bismo mi rekli, alfa-papkom. Psihologija mase je čudo. Taj isti radnik, ponižen i osiromašen, ne gleda u Trumpa – milijardera sa zlatnim wc šoljama i privatnim avionom – kao u klasnog neprijatelja. On u njemu vidi ono što bi on sam bio da mu je Bog dao tu moć i pare. Trump je njegova fantazija. On govori prosto, psuje, vrijeđa novinare, naziva žene pogrdnim imenima i hvata se za međunožje politike bez pardona. Radi sve ono o čemu prosječan čovjek mašta dok ga šef gazi, a žena mu zvoca. Trump nije njihov eksploatator; on je njihov osvetnik, njihov glas, njihov čovjek koji je uspio i sada radi šta mu prahne.

I treće, kolektivna viktimizacija. Najlakši način da se vlada ljudima jeste da ih uvjeriš da su žrtve. Trump im je ponudio najjednostavniji i najslađi narativ na svijetu: "Niste vi krivi što vam je život očita propast. Neko vam je ukrao vašu Ameriku! Ukrali su je imigranti koji ne govore engleski, ukrala ju je Kina, ukrali su je liberali iz Chikaga. Ja nisam jedan od njih. Ja ću vas osvetiti." To je muzika za uši čovjeka koji traži krivca za vlastiti neuspjeh.

Kad pomiješate ova tri sastojka, dobijete zapaljivu smjesu spremnu za političku upotrebu. Trump je samo donio šibicu.

 Reality TV kao politička laboratorija

Greška analitičara bila je u tome što su Trumpa posmatrali kao političara. On to nikada nije bio. Njegov zanat nije ispečen u Senatu ili guvernerskoj fotelji. Njegova politička akademija bio je reality show The Apprentice (Pripravnik). Tamo, u studiju NBC-a, on nije naučio kako se pišu zakoni. Naučio je nešto mnogo važnije: publika ne traži istinu, rješenja ili dosadne elaborate. Publika traži dramu, sukob i jasnog pobjednika.

Njegova čuvena rečenica "You're fired!" ("Otpušten si!") postala je njegova politička platforma. To je suština njegove poruke. Politika za njega nije bila umijeće kompromisa, već gladijatorska arena u kojoj on, kao vrhunski showman, eliminiše protivnike na najbrutalniji mogući način. Njegov glasač ne želi slušati dvosatnu debatu o reformi zdravstva. On želi katarzu. Želi vidjeti kako njegov heroj verbalno masakrira "pospanog Joea" ili "pokvarenu Hillary". Želi šou, krv i pobjedu. Trump mu je to isporučivao u neograničenim količinama.

Zašto Trumpove bezbrojne uvrede, gafovi, laži i skandali nisu uništili njegovu popularnost, već su je, naprotiv, jačali? Zato što je svaki njegov ispad bio prst u oko sistemu. Svaki put kada bi prekršio nepisano pravilo pristojnosti, njegov glasač nije osjećao stid, već divljenje. U njihovim očima, on je radio ono što bi oni htjeli, ali se ne usuđuju zbog straha od društvene osude, otkaza ili prodike od žene.

On je postao njihov megafon za sve zabranjene misli. Kada je rekao da su neki imigranti "silovatelji", milion ljudi koji potajno misle slično osjetilo je olakšanje. Konačno neko ko govori "istinu", bez uvijanja i politički korektnog smeća. On je bio hodajući srednji prst upućen "woke" kulturi, feministkinjama, borcima za prava manjina – svima onima koji su, po njihovom mišljenju, zakomplikovali svijet i oduzeli im pravo da budu ono što jesu: bijeli muškarci (i žene koje ih podržavaju) koji se osjećaju ugroženo. Njegova nekorektnost bila je njihov štit.

Sindrom "Mi protiv njih" i stvaranje plemena

Čovjek je plemensko biće. Imamo urođenu potrebu da pripadamo grupi, da imamo svoj čopor i da mrzimo onaj drugi. Trump je ovo shvatio bolje od bilo kog sociologa. On nije stvorio politički pokret; stvorio je pleme. MAGA (Make America Great Again) nije bio samo slogan na kačketu, postao je ratni poklič, plemenski identitet.

A svako pleme treba neprijatelja da bi opstalo. Trump je bio majstor u njihovom kreiranju. Precizno je identifikovao mete i gađao ih bez milosti: mediji su postali "lažne vijesti" i "neprijatelji naroda". Politički establišment u Washingtonu postao je "močvara". A za sve ekonomske probleme, tu su bili imigranti i Kina.

Ova strategija savršeno hrani "psihologiju papka". Teorije zavjere postaju evanđelje, jer nude proste odgovore na užasno kompleksna pitanja. Mnogo je lakše povjerovati da tvoj grad umire jer neka tajna "duboka država" kuje zavjeru protiv tebe, nego prihvatiti bolnu istinu: da je svijet otišao naprijed, a tvoje vještine i tvoj način života više nikome ne trebaju. Biti dio MAGA plemena značilo je da si zaštićen. Napad na vođu bio je napad na tebe, na tvoj identitet, na tvoj osjećaj vrijednosti. Zato su mu sve opraštali – jer bi gašenje njega značilo gašenje njih samih.

Tako dolazimo do najvećeg paradoksa: kako je čovjek rođen u svili i kadifi, koji je naslijedio bogatstvo i cijeli život koristio rupe u sistemu da bi postao još bogatiji, postao heroj odbačene radničke klase?

Odgovor je bezobrazno jednostavan: on im nije nudio ekonomska rješenja, on im je nudio status. Nije im obećao da će biti bogati kao on. Obećao im je da će se, dok je on na vlasti, osjećati kao pobjednici. Njegov neviđeni luksuz, zlatom optočeni stanovi i avioni, za njih nisu bili uvreda. Bili su projekcija njihovog sna o uspjehu. Kada on pobjeđuje arogantne novinare, kada se bahati pred svjetskim liderima, kada tvituje iz zlatne WC šolje u tri ujutro – oni se osjećaju moćno. Njegova pobjeda je njihova pobjeda. On je dokaz da i jedan "papak", ako je dovoljno drzak i bezobrazan, može pokoriti svijet.

I tu leži konačna, gorka istina. Donald Trump nije stvorio podijeljenu i ogorčenu Ameriku. On je nije ni izmislio. On ju je samo prvi vidio u njenoj punoj, ružnoj slavi. Bio je ogledalo koje je Americi pokazalo lice koje nije željela da vidi. Dok su se drugi političari obraćali njenom razumu, on je šaputao direktno njenim najmračnijim instinktima, frustracijama i strahovima. I ona mu je odgovorila.

Čak i  kada nije bio u Bijeloj kući, njegova sjenka bila je ogromna. Zato što Trump nije bio bolest, već samo najvidljiviji simptom. On je napisao recept, priručnik za upotrebu "psihologije papka" koji sada može koristiti bilo ko. Pokazao je da u 21. vijeku ne moraš imati program, ne moraš imati viziju, ne moraš čak ni govoriti istinu. Dovoljno je da pronađeš grupu ljudi koja se osjeća poniženo, da im imenuješ neprijatelja i da im obećaš osvetu.

Trump će jednog dana otići sa scene, ali papak ostaje. Glad za vođom koji će im dati osjećaj moći i statusa, makar i prividnog, trajna je politička valuta. I uvijek će se naći neko dovoljno pametan i dovoljno beskrupulozan da tu valutu unovči.

Da je Donald Trump rođen u Laktašima zvao bi se Milorad Dodik.