Počela je škola, za sve, osim za djecu u Gazi. Njima dan, umjesto spremanjem za školu i doručkom počinje čekanjem da se pojavi kamion s vodom.

U kampu Maghazi, u centralnom dijelu Pojasa Gaze, desetogodišnja Maysara Zaqout ustaje rano i zajedno sa svojim mlađim bratom čeka da napune posude koje će kasnije nositi nazad do šatora. Ono što bi u nekom drugom dijelu svijeta bilo nezamisliv posao za dijete, u Gazi je postalo dio svakodnevice. Djeca nose vodu jer neko mora.

A kada voda stigne, čekanje ne prestaje. Potrebno je doći na red, napuniti posude i vratiti ih do mjesta u kojem porodica pokušava živjeti. Kanisteri su teški, put je često dug, a djeca koja bi trebala učiti kako izgleda svijet izvan njihovog mjesta rođenja sada uče koliko je teško doći do nečega što bi trebalo biti osnovno pravo. Voda u gazi je mnogo više od osnovne potrebe jer je to, najčešće, jedino što imaju.

Nedostatak čiste vode povećava i rizik od bolesti, posebno među djecom koja su već oslabljena dugotrajnim ratom, nedostatkom hrane i životom u nehigijenskim uslovima. Zato se posljedice rata ne mogu mjeriti samo brojem poginulih. Posljedice se vide i u djetetu koje više ne ide u školu. U djevojčici koja umjesto knjige nosi kanister i u dječaku koji zna gdje se dijeli voda, ali ne zna kada će ponovo sjediti u učionici.

UNICEF je početkom augusta upozorio da je u 300 dana nakon primirja iz oktobra 2025. u Gazi prijavljeno najmanje 300 ubijene djece, što je u prosjeku jedno dijete dnevno.

Ali čak i djeca koja prežive bombardovanja ne vraćaju se u život kakav su imala prije rata. Njihovo djetinjstvo je prekinuto na mnogo načina.

Neko je izgubio roditelja, neko dom, školu, prijatelje. Neko sposobnost da spava bez straha od novog napada. A neko sada svakog jutra gleda prema cesti i čeka kamion s vodom.

U takvim okolnostima čak i najobičniji zadaci postaju teret.

Dijete ne bi trebalo razmišljati o tome hoće li njegova porodica danas imati dovoljno vode. Ne bi trebalo znati koliko je daleko najbliža tačka za distribuciju. Ne bi trebalo učiti kako se preživljava nestašica.

Trebalo bi učiti tablicu množenja. Svađati se s bratom oko igračke, kasniti u školu, vraćati se kući prljavih koljena. To su problemi djetinjstva.

U Gazi su problemi mnogo veći. I upravo zato priče o vodi, hrani i djeci nisu sporedne priče rata. One pokazuju njegovu najdublju posljedicu, kako nasilje ne uništava samo ono što postoji danas, nego mijenja ono što će izgledati kao normalan život za generaciju koja tek odrasta.

Za dijete koje je naučilo da se voda čeka satima, normalnost više nije ista. A možda je upravo to jedan od najtežih dijelova ove priče.