Prije dvadeset dvije godine, na samitu NATO-a održanom u Istanbulu, Emine Erdogan, supruga premijera zemlje domaćina Recepa Tayyipa Erdogana, nije bila pozvana na službenu večeru koju je priredio tadašnji predsjednik zbog hidžaba koji je nosila. Prošle sedmice, kada se isti samit ponovo sastao u Turskoj, ovaj put u Ankari, ta nepozvana figura iz prošlosti, prva dama Emine Erdogan, ugostila je 32 šefa država i vlada zajedno sa njihovim supružnicima. Ovaj kontrast je neminovno postao narativ "prije i poslije", i s pravom ga treba tako i čitati. Ipak, svođenje priče na lično opravdanje jednog vođe ili jedne porodice značilo bi previdjeti daleko širi, međunarodni okvir u kojem se stvar zapravo nalazi.

Protokol se obično tretira kao sekundarni detalj u literaturi o diplomatiji. Pa ipak, način na koji se države međusobno ugošćuju, ko je primljen za pregovarački stol, a ko ostaje izvan njega, često nosi više političkih informacija nego službena saopštenja. Kriza protokola koja se odvijala između Ankare i Istanbula 2004. godine bila je upravo takva scena. U to vrijeme, ta epizoda je predstavljena kao gotovo egzotično domaće pitanje jedinstveno za Tursku. U stvari, to je bio rani primjer napetosti koju veliki dio sekularnog demokratskog svijeta još uvijek nije u potpunosti riješio: gdje počinje, a gdje završava vidljivost religije u javnom životu?

Pitanje slobode

Najupečatljiviji odgovor na ovo pitanje, ironično, dolazi iz Francuske, zemlje koja sebe smatra kolijevkom moderne demokratije. Dok je Turska postepeno ukidala ograničenja nošenja hidžaba, Francuska se kretala u potpuno suprotnom smjeru. Stvar se prvi put pojavila 1989. godine u Creilu, blizu Pariza, kada su tri učenice odbile skinuti hidžabe, a taj mali disciplinski incident brzo je prerastao u nacionalnu debatu o laicizmu, restriktivnoj francuskoj verziji sekularizma koju je Turska usadila u svoj Ustav.

Zakon kojim se zabranjuje nošenje vjerskih simbola u javnim školama stupio je na snagu 2004. godine. Godine 2010. zabranjena je odjeća koja prekriva lice u javnim prostorima. Godine 2023., pod potpisom ministra obrazovanja Gabriela Attala, čak je i abaja, široka, duga odjeća, zabranjena u školama uz obrazloženje da je u suprotnosti s francuskom verzijom sekularizma . Prvog dana nove školske godine, 4. septembra 2023. godine, 298 učenica nosilo je hidžab; od njih je 67 koje su odbile da se presvuku uprkos upozorenjima poslano kući i nije im dozvoljeno da pohađaju nastavu. Žalba podnesena Državnom vijeću odbijena je uz zbunjujuće obrazloženje da zabrana ne krši pravo na privatnost ili pravo na obrazovanje, iako im nije bio dozvoljen ulazak u školu i bile su lišene obrazovanja.

Na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. godine, francuskoj atletskoj delegaciji, prema pravilu koje se odnosilo samo na tu delegaciju, nije bilo dozvoljeno nošenje hidžaba. Debata o tome je daleko od riješene čak i danas; situacija majki koje nose hidžab i prate školske izlete, kao i rizik da privatne islamske škole, poput liceja Averroes u Lilleu, izgube državno finansiranje, još uvijek se raspravlja u hodnicima parlamenta.

Ovo nije pitanje koje se lako polarizuje. Stvar je previše slojevita da bi se svela na jednostavan šablon slobodnog Istoka naspram represivnog Zapada. Francusko tumačenje sekularizma ima interno koherentnu logiku, ukorijenjenu u vlastitom historijskom kontekstu, u zakonu o odvojenosti crkve i države iz 1905. godine i u republikanskom idealu obrazovanja. Ipak, pitanje kako se može objasniti da je ovo tumačenje u praksi dosljedno ciljalo istu grupu, muslimanske žene, ostaje otvoreno. Odredbe o slobodi vjeroispovijesti i savjesti u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, zajedno s tumačenjem te odredbe od strane Komiteta Ujedinjenih nacija za ljudska prava kao da se proteže na vjersku odjeću, čine francuski model osporavan u okviru međunarodnog prava ljudskih prava.

Tursko iskustvo, upravo u ovom trenutku, nudi uvjerljiv kontraprimjer. Ukidanje ograničenja nije dovelo ni do kolapsa javnog reda ni do erozije laicizma. Naprotiv, proširenje protokola na svaki segment društva znatno je olakšalo održavanje međunarodnog samita. Doček 32 lidera i njihovih supružnika pod istim krovom signalizira protokolarnu zrelost koja bi bila nezamisliva prije 20 godina. Ovo nije samo simboličan gest; to je također pokazatelj kapaciteta zemlje domaćina za međunarodno predstavljanje.

Od Rotterdama do Ankare

U sjeni istog samita, pažnju je privukla još jedna protokolarna scena. Godine 2017. Fatma Betul Sayan Kaya, tadašnja ministrica porodice i socijalne politike, otputovala je u Rotterdam kako bi se sastala s turskim građanima tokom procesa referenduma o ustavu. Međutim, holandske vlasti joj nisu dozvolile ni ulazak u turski konzulat, blokirale su joj vozilo i pustile je da čeka satima, a zatim su je proglasile personom non grata i u pratnji policije otpratile do njemačke granice. U godinama koje su uslijedile, ta slika se urezala u pamćenje turske javnosti kao primjer diplomatskog poniženja.

Ove godine, kada je holandski premijer Rob Jetten stigao u Ankaru na isti samit, dočekan je uz puni službeni protokol, ovaj put od strane Mahinur Ozdemir Goktaš, koja sada obavlja istu funkciju ministrice porodice i socijalnih usluga. Simbolična težina leži upravo u tome. Ista ministarska kancelarija koja je čekala na vratima prije devet godina danas otvara vrata. Ova scena konstruiše, u jednom kadru kamere, diplomatsku naraciju koju je teško izraziti riječima.

Jesu li ove dvije scene, protokol s maramom i sjećanje na Rotterdam, zaista slučajnost?  U oba slučaja radi se o ponovnom pojavljivanju, na istoj pozornici, institucije koja je nekada bila isključena ili ponižena, a sada se vraća u obrnutoj ulozi. Ovdje diplomatija ne postaje samo pregovaranje između država, već oblik upravljanja sjećanjem. Historičari protokola također često naglašavaju da takvi simbolični susreti imaju tendenciju da ostave trajnije političko sjećanje nego službene izjave.

Protokol je ogledalo

Slike sa NATO samita u Ankari ne treba čitati samo kao ličnu potvrdu porodice ili ministarstva. Pravo pitanje je u kojoj mjeri službeni protokol jedne države može prihvatiti raznolikost vlastitih građana i gostiju. Ko sjedi za diplomatskim stolom je, u suštini, test zrelosti demokratije svake zemlje. I niko još nema certifikat da je položio taj test. Tursko putovanje je ostalo u pamćenju kao konkretan primjer koji pokazuje da je ovaj test prepreka koja se, s vremenom i političkom voljom, može savladati.

Koliko je zaista rijetko da se neka zemlja ovako otvoreno suoči sa svojom prošlošću. Ta večera u palati Dolmabahče ostala je, u novinskim arhivama svog vremena, samo mala protokolarna fusnota; osvrćući se na nju danas, ona umjesto toga zvuči kao objava da je jedna era završena.

Hoće li se Francuska suočiti sa sličnim obračunom u godinama koje dolaze bit će test ne samo francuske politike već i načina na koji će cijela Evropa odgovoriti na vlastiti test pluralizma. Stol u Ankari, u tom smislu, nije samo fotografija sa samita; to je vizionarski odgovor, ponuđen u ime Turske, na nova protokolarna pravila multipolarnog svijeta, i model institucionalne fleksibilnosti koji bi se mogao ponoviti u drugim prijestolnicama.