Decenijama nakon raspada Jugoslavije, u zemljama nastalim disolucijom bivše države i dalje se tu i tamo može čuti pitanje je li jugoslavenski rock 'n' roll bio autentični glas generacije ili vješto sređeni proizvod Službe državne bezbjednosti, zloglasne UDBA-e.

Iako neki u starim LP pločama vide simbole slobode, jedna istraživačka studija dugogodišnjeg novinara Branislava Krivokapića podsjeća na intrigantne teorije i svjedočanstva koja ukazuju na to da je električna gitara jugoslavenskih superstara svirala u ritmu koji je diktirala Komunistička partija.

Misteriozna akcija "Miljacka"

Priča o strogo kontroliranoj sceni dobila je na zamahu objavom teksta o akciji "Miljacka". Navodni mozak operacije bio je funkcioner UDBA-e Živan Velisavljević iz sela Lojanice, koji je, prema mitu, iz svoje bogate kolekcije ploča upravljao karijerama megazvijezda. Iako historičar Aleksandar Raković ističe da u arhivskoj građi nikada nije pronašao "rukopis UDBA-e o kreiranju rock 'n' roll scene", sumnja ostaje.

Da li je Velisavljević zaista bio taj koji je dozvoljavao Goranu Bregoviću da "posuđuje" strane hitove i angažirao profesore Muzičke akademije da osmisle aranžman za "Lipe cvatu"? Iako se akcija "Miljacka" danas tretira primarno kao glasina, nemoguće je ignorirati činjenicu da je država imala itekakav utjecaj na ono što se slušalo.

"Đilkoši s gitarom" kao državni projekt?

Put rock 'n' rolla u socijalističkoj Jugoslaviji nije bio lagan, ali je bio neobično brz. Od 1963. godine, kada je nepoznati visoki funkcioner Partije crvenom olovkom na izvještaju o "problematičnom" rock 'n' rollu dopisao "Zahvaliti, a ne osuditi!", ovaj žanr postaje dio zvanične kulture.

Maja Vasiljević, istraživač-saradnik na Filozofskom fakultetu, objašnjava da je rock 'n' roll rano institucionaliziran. Prema njenim riječima, partijska analiza je pokazala da "rock muzika može biti dobar način da se mladi približe socijalizmu".

Tako su rokeri, umjesto na marginama, završili na bini ispred Tita za Dan mladosti. Rock 'n' roll u Jugoslaviji, smatra Raković, nije bio kontrakultura socijalizmu, već njegova "prirodna spona" zbog zajedničkih ideja pacifizma i antikolonijalizma.

Enigma Bijelo dugme

Kada se govori o sprezi države i rocka, ime Gorana Bregovića je nezaobilazno. Ivan Ivačković u svojoj knjizi "Kako smo propjevali" povlači direktnu paralelu: "Goran Bregović je bio Josip Broz Tito jugoslovenskog rock 'n' rolla".

Pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk, nekadašnji rock kritičar, ide i korak dalje, tvrdeći da je Bijelo dugme bilo apsolutni državni projekat namijenjen širenju specifičnog jugoslavenskog nacionalizma. Bregović je, s druge strane, priznao da ga je UDBA pratila, naročito tokom rada na albumu "Pljuni i zapjevaj, Jugoslavijo", kada su mu saradnju s "nepoželjnim" umjetnicima poput Vice Vukova i Miće Popovića onemogućile upravo strukture moći.

Pad u nemilost i "savjet" sa Zapada

Ironično, rock 'n' roll koji je Partija nekada "mazila", svoju najžešću političku oštricu pokazao je 1990-ih u borbi protiv Slobodana Miloševića. Međutim, Aleksandar Raković iznosi frapantan podatak - taj angažman nije bio samo stvar ideala, već je dijelom finansiran američkom pomoći od 30 miliona dolara, kojom je rukovodio William Montgomery.

Konačni udarac, prema Rakoviću, zadale su demokratske promjene nakon 2000. godine. Po savjetu britanskih stručnjaka s BBC-ja, rock 'n' roll je sklonjen s nacionalnih frekvencija i gurnut na marginu.

Razlog se možda krije upravo u tome da ne bi postao kontrakultura novom, liberalnom kapitalizmu koji je zavladao prostorima bivše države.

Otvorena pitanja

Sada, kada je od jugoslavenskog rock 'n' rolla ostala samo šaka bendova koji uglavnom sviraju svoje stare stvari te ploče u vitrinama nostalgičara, ostaju i pitanja na koja tekstovi Branislava Krivokapića i njegovih sagovornika ne daju konačan odgovor.

Naime, ako u arhivama nema direktnih dokaza o akciji "Miljacka", nameće se pitanje da li je kontrola bila toliko suptilna da joj papirni tragovi nisu ni bili potrebni. Uz to, da li bi jugoslavenski rock 'n' roll ikada dosegao takve visine da nije bio "prozor Zapadu na Istok i Istoku na Zapad" pod pokroviteljstvom države?

Također, velika je enigma to zašto je žestoki zvuk električne gitare postao nepoželjan upravo u trenutku kada je Jugoslavija zakoračila u demokratiju.

Možda je najbolji zaključak dao sam John Lennon, koji je na optužbe da su Beatlesi bili oružje kapitalizma, jednom prilikom kratko odgovorio: "Vidim da komunistička štampa nije mnogo pogriješila."

Da li isto važi i za naše rock ikone i njihovu vezu sa socijalističkim sistemom?