Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) objavljenim u Evropskom regionalnom izvještaju o gojaznosti za 2022. godinu, gotovo 60% odraslih i svako treće dijete u Evropi živi s prekomjernom tjelesnom težinom ili pretilošću. Ovaj trend, koji SZO klasificira kao epidemiju, direktno je povezan s porastom hroničnih nezaraznih bolesti, primarno dijabetesa tipa 2, kardiovaskularnih oboljenja i određenih vrsta karcinoma.

Bosna i Hercegovina prati ovaj negativni globalni trend. Podaci Agencije za statistiku BiH, sadržani u publikaciji "Zdravstveno stanje stanovništva i zdravstvena zaštita", ukazuju na kontinuiran porast broja registrovanih slučajeva dijabetesa, koji se u velikoj mjeri dovodi u vezu sa životnim stilom, uključujući neadekvatnu ishranu i nedostatak fizičke aktivnosti.

Institucionalni odgovor na ovu javnozdravstvenu krizu do sada se pokazao nedovoljnim, otvarajući prostor za razvoj tržišta privatnih, tehnoloških rješenja. U tom vakuumu, globalno i lokalno, pozicionirale su se mobilne aplikacije za praćenje i planiranje ishrane kao dominantan alat za pojedince koji traže mehanizme kontrole.

Mehanika digitalne samokontrole

Aplikacije za upravljanje ishranom funkcionišu na principu kvantifikacije unosa hrane. Korisnici unose podatke o konzumiranim namirnicama, a softver automatski izračunava kalorijski unos, kao i distribuciju makronutrijenata – proteina, ugljikohidrata i masti. Globalno tržište predvode platforme poput MyFitnessPal, Noom i Lifesum, koje posjeduju opsežne baze podataka sa desetinama miliona prehrambenih proizvoda, omogućavajući korisnicima detaljno praćenje.

Njihova primarna ekonomska vrijednost leži u sposobnosti da kompleksne nutricionističke principe prevedu u jednostavne, mjerljive jedinice. Za ambiciozne profesionalce, starosne grupe od 28 do 45 godina, koji su vremenski ograničeni, ovakvi alati predstavljaju instrument optimizacije. Umjesto konsultacija sa stručnjacima, koje zahtijevaju vrijeme i finansijska sredstva, aplikacija nudi trenutnu povratnu informaciju i strukturiran plan.

Ovaj model se zasniva na monetizaciji povjerenja, a ne isključivo na dosegu ili broju preuzimanja. Uspješne platforme nisu one koje nude generičke savjete, već one koje uspijevaju sintetizirati podatke i pružiti korisniku osjećaj jasnoće i kontrole. U ekonomiji prezasićenoj informacijama, gdje mainstream mediji doprinose buci savjetima poput "10 načina da…", vrijednost se prebacuje na kurirane, filtrirane informacije. Sposobnost jasnog razmišljanja i donošenja odluka na temelju preciznih podataka postaje novi statusni simbol, zamjenjujući tradicionalne pokazatelje uspjeha materijalnim posjedovanjem. Luksuz više nije ono što posjedujete, već koliko efikasno upravljate informacijama koje utiču na vaš život.

Lokalizacija tržišta

Prateći globalne trendove, i na domaćem tržištu pojavila su se rješenja prilagođena lokalnim potrebama. Primjer takve platforme je diet.gigi.ba. Za razliku od globalnih giganata čije su baze podataka primarno orijentisane na zapadna tržišta, ova aplikacija nudi katalog domaćih namirnica, tradicionalnih jela i proizvoda dostupnih na lokalnom tržištu.

Prema dostupnim informacijama sa same platforme, njen mehanizam funkcionisanja zasniva se na generisanju personalizovanih planova ishrane na osnovu unesenih parametara korisnika – pol, visina, težina, nivo fizičke aktivnosti i postavljeni cilj (gubitak težine, održavanje ili dobijanje mase). Time se rješava ključni nedostatak globalnih aplikacija: neprilagođenost lokalnim prehrambenim navikama.

Međutim, kao i kod globalnih pandana, postavlja se pitanje regulatornog okvira i verifikacije pruženih informacija. U opisu aplikacije navodi se da su planovi kreirani od strane stručnjaka, ali ne postoje javno dostupni mehanizmi nezavisne provjere tih kvalifikacija ili usklađenosti preporuka sa zvaničnim smjernicama javnog zdravstva.

Sistemski propust i prebacivanje odgovornosti

Rast tržišta dijetalnih aplikacija direktna je posljedica odsustva sveobuhvatnog institucionalnog odgovora. Dok se javnozdravstvene strategije često oslanjaju na kampanje podizanja svijesti, one ne nude konkretne, personalizirane alate za svakodnevnu upotrebu. Tu prazninu popunjava privatni sektor.

Ovaj trend otvara nekoliko ključnih pitanja na koja regulatorna tijela, poput agencija za sigurnost hrane ili ministarstava zdravstva, još uvijek nisu ponudila odgovor:

Ko garantuje za ispravnost nutritivnih vrijednosti unesenih u baze podataka koje broje milione stavki? Greška u unosu može dovesti do pogrešnih proračuna i neadekvatnih planova ishrane.

Na osnovu kojih kriterija se određuje stručnost algoritama ili osoba koje stoje iza personaliziranih preporuka? Digitalne platforme operišu izvan sistema licenciranja koji važi za nutricioniste i dijetetičare.

 Aplikacije prikupljaju izuzetno osjetljive lične podatke o zdravstvenom stanju, navikama i tjelesnim mjerama korisnika. Ne postoje specifični propisi koji regulišu način na koji se ovi podaci pohranjuju, obrađuju i potencijalno komercijalizuju.

Sličan obrazac zabilježen je i u drugim sektorima gdje je tehnološki razvoj prestigao zakonodavstvo, poput finansijskih tehnologija ili platformi za pružanje usluga. Odgovor na javnozdravstvenu krizu time ostaje prepušten individualnoj inicijativi i komercijalnim rješenjima, dok sistemski, preventivni i regulatorni odgovor institucija izostaje. Pojedinac, opterećen viškom informacija, prinuđen je da samostalno donosi odluke o povjerenju, u areni gdje jasnoća postaje najskuplji resurs.