Sa samo 10 godina, Noah al-Saqa sanjao je da postane arhitekta kako bi pomogao u obnovi razorene Gaze.
U sedmici koja je prethodila njegovom rođendanu, 6. maja, Noah je neprestano molio roditelje da se pripreme za slavlje. Ali sa praznim pijacama i bez sastojaka za kolače ili slatkiše, slavlje je izgledalo nedostižno.
Od 2. marta, hrana, roba niti humanitarna pomoć nije ušla u Gazu. Ipak, njegova majka Faten danima je tragala po tezgama i uspjela pronaći malo bijelog brašna, šećera, praška za pecivo i jedno jaje - dovoljno za jednostavan komad kolača.
- Pozvao je sve svoje rođake, prijatelje iz komšiluka da slave s njim - rekao je njegov otac Daoud al-Saqa.
"Iako nismo imali mnogo razloga za slavlje zbog rata, njegova radost ispunila nas je ogromnom srećom."
Nije imao šta da mu pokloni, pa mu je dao 20 šekela, oko osam dolara, i rekao mu da može kupiti šta god želi.
- Njegovi pokloni bili su lopta i 170 šekela koje su sakupili njegovi rođaci. Htio je da ih sačuva da kupi biciklo. Zagrlio sam ga i poljubio. Nisam mogao ni zamisliti da će to biti posljednji put - rekao je otac, jedva zadržavajući suze, objavio je Middle East Eye.
Sudbonosno poslijepodne
Noah je bio presretan. Te noći nije mogao spavati od uzbuđenja i odbio je da se presvuče iz rođendanske odjeće.
Sutradan je zamolio majku za nešto za jelo. Kad mu je rekla da je jedina opcija konzervirano meso, uzeo je 20 šekela od rođendanskog novca i rekao da ide igrati fudbal s prijateljima i da će usput kupiti čips na obližnjoj pijaci.
Oko 15 sati, dvije izraelske zračne bombe pogodile su to područje, ciljajući prepun restoran al-Thailandi u sjevernoj četvrti Rimal u Gazi, i obližnju pijacu.
- To je bio najstrašniji zvuk eksplozija koji sam čuo od početka rata, a onda vrisci ljudi koji traže pomoć - rekao je Saqa.
On i njegov najstariji sin, Mohammed radili su na svojoj tezgi u ulici al-Wihda, samo 150 metara dalje, kada se napad dogodio. Potrčali su prema mjestu napada kako bi pomogli ranjenima.
- Vidio sam više od sedmero ubijene djece - učenika, prolaznika, djece s roditeljima - i desetine drugih, mladih i starih - rekao je.
U napadu je poginulo najmanje 33 ljudi, a desetine su ranjene.
- Tada me nešto presjeklo. Nazvao sam suprugu da provjeri gdje je Noah. Tražila ga je po kući, ali ga nije bilo - rekao je on.
"Nestao je"
Zavladala je panika. Saqa je pretraživao ulice, provjeravao ranjene i mrtve. Kad nije našao nijedan trag, požurio je u bolnicu al-Shifa, udaljenu samo 200 metara.
Pridružili su mu se žena i sinovi.
- Pretraživao sam lica ranjenih i mrtvih, dozivajući ga iznova i iznova - Noah! - rekao je.
"Bilo je toliko tijela."
Nepoznat čovjek mu je prišao i zamolio ga da opiše sina. Zatim mu je rekao da ga slijedi u drugu prostoriju.
Tamo, na podu zbog nedostatka kreveta ili prostora, ležalo je Noaovo tijelo - malo, u lokvi krvi.
- Majka je vrisnula i srušila se. Molio sam doktore da ga spase, još je disao. Povezali su ga na aparate, ali nakon nekoliko minuta monitor je utihnuo. Nestao je - rekao je otac.
Noah je bio velikodušan i pun snova. Kidao bi komade od ionako oskudnog hljeba kako bi nahranio divlje ptice na prozoru. Bio je energičan i svi su ga voljeli - rodbina, komšije, pa čak i stranci.
- Uvijek je govorio da jedva čeka da odraste - prisjeća se Saqa.
"Njegov veliki san bio je da postane arhitekta - da obnovi našu kuću, komšiluk i Gazu."
"S kim ću sada igrati?"
Kao i sva djeca u Gazi, Noah se bojao bombi. Kad god bi čuo eksplozije, trčao bi ocu u zagrljaj i vrištao od straha.
- Ne boj se, ja sam tu - šaptao bi mu Saqa da ga umiri.
Saqa i njegova porodica od šest članova živjeli su u četvrti al-Talateni u središtu Gaze, ali je njihova kuća uništena u izraelskom napadu 2023. Preselili su se u kuću rodbine u ulici al-Rimal nakon što su izraelske snage naredile civilima da se tamo presele, tvrdeći da je to "sigurna zona".
Ali ni tamo bombardovanje nije prestajalo i nisu imali gdje drugo da odu.
Noah je često pitao oca postoji li mjesto na svijetu bez bombi, mogu li otići tamo i kada će rat stati.
- Vrlo brzo će stati, ljubavi - govorio bi mu Saqa.
- Njegov brat Adam stalno drži loptu koju mu je poklonio za rođendan, plače i pita me: "S kim ću sad igrati?" Nemam odgovora. Zašto svijet šuti dok našu djecu ubijaju? Moj sin je bio nevin - ukrali su mi ga. Koji otac može podnijeti ovakvu bol? Šta je bilo zločin mog sina? To što je bio Palestinac i živio u Gazi? Da li je naša krv postala tako jeftina? - poručio je on, objavio je MEE.
