Derviš Varešlija, rođen 1977. godine u Zenici, već više od dvadeset godina obnaša imamsku dužnost u džematu Drammen, jednom od najaktivnijih bošnjačkih centara u Norveškoj.

Varešlija je i magistar religijske edukacije, doktorant na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici te auditor i konsultant pri Agenciji za halal certificiranje u Tuzli.

Njegovo djelovanje seže i do medijskog rada kroz BH Glasnik, jedine novine na bosanskom jeziku u Norveškoj, inicijativa za umrežavanje dijaspore i jačanje veza s domovinom.

U intervjuu za Stav govori o ulozi medija, džemata i dijaspore, ali i o izazovima očuvanja identiteta među mladima, potencijalu povratka, te potrebi da se glas iseljenih Bošnjaka konačno ozbiljno shvati i u domovini.

Poštovani efendija, predstavite nam ukratko BH Glasnik, jedinu novinu na bosanskom jeziku u Norveškoj, i značaj ove novine. Koji su glavni ciljevi koje BH Glasnik želi postići u smislu očuvanja kulturnog, vjerskog i nacionalnog identiteta Bošnjaka u Norveškoj i šire u Skandinaviji?

- BH Glasnik je, kao što i sam naziv govori, glas našeg naroda i Islamske zajednice u Norveškoj.

Intencija nam je da, i kroz ovu vrstu medija, budemo vidljivi kako među Bošnjacima u Norveškoj, tako i kod naših norveških domaćina. Iz tih razloga neke od tekstova ili intervjua objavljujemo na norveškom jeziku.

Trudimo se da idemo u korak s vremenom, pa tako imamo i digitalno i printano izdanje. Iako nismo školovani kao novinari, petočlanu redakciju čini jedan doktorant, tri magistra i jedan mladić koji je nedavno okončao fakultetsko obrazovanje. To su pojedinci itekako uvježbani i spremni na timski rad, koji iz broja u broj pokazuju zavidne rezultate potvrđene kroz istraživačko novinarstvo, kvalitetne intervjue, realan i afirmativan opis stanja u kojem se nalaze Bošnjaci u Norveškoj.

Znajući da današnje novinarstvo zavisi od klikova i pregleda, pa i na uštrb kvaliteta, nismo dopustili da, kao redakcija, padnemo u crno-žutu zamku (žuta štampa i crna hronika), nego smo zadržali profesionalan i objektivan pristup bez obzira na sve izazove s kojima se susrećemo. 

Upravo ovakvim pristupom ostvarujemo naš primarni cilj, a to je afirmacija naše tradicije, te religijskog i kulturnog identiteta kroz promociju pozitivnih vrijednosti koje smo kao pojedinci ponijeli sa sobom iz svojih porodica i mahala, a onda to utkali u zajedničku platformu koju njegujemo, najviše i najčešće, kroz džemate.

Kako procjenjujete dosadašnji utjecaj BH Glasnika, koje pozitivne promjene ili ishode možete izdvojiti kao konkretne rezultate ove vrste medijskog angažmana?

- Iako nam je u opisu posla da analiziramo povratne informacije, a svjesni ograničenog utjecaja BH Glasnika, te uzimajući u obzir da je naša novina periodičnog karaktera, ipak nas kao redakciju iznenadi koliko su čitaoci upućeni, koliko prate i čitaju ono što im pripremamo iz broja u broj.

Neki nam potvrđuju da željno iščekuju novo izdanje, te se trude da pročitaju "od korica do korica". Raduju se novim pričama o uspješnim Bošnjacima na poslovnom, sportskom, intelektualnom i političkom planu, posebno kada je omladina u pitanju. Kažu kako ih to nadahnjuje da budu aktivniji i da se lakše odlučuju na različite društvene angažmane.

Još jedan od konkretnih primjera jesu i povratne informacije od naših omladinaca koji, dok traže svoje mjesto pod "norveškim suncem", potvrđuju da smo ih potakli, ne samo na aktivizam, već i na razmišljanje da iz druge perspektive posmatraju svoju ulogu u norveškom društvu i svoju odgovornost prema zemlji porijekla.

Mijenjanje paradigme o svojoj ulozi i poziciji u ovom društvu, aktivizam i uvođenje pozitivnih procesa kod naših sunarodnjaka i omladine, smatramo svojim najvećim doprinosom pozitivnim promjenama među (norveškim) Bošnjacima.

U svom tekstu, objavljenom nedavno u BH Glasniku, spominjete fenomen "strelice kretanja prema Bosni". Možete li elaborirati kako vidite potencijal za povratak, ne isključivo fizički, već i kroz trajne veze (kulturne, investicijske, duhovne)?

- U posljednjih 10-15 godina svjedočili smo povećanom prilivu i dolasku u Norvešku onih koji su iz Bosne krenuli "trbuhom za kruhom", izvjesnijom sigurnošću i jednakim mogućnostima.

Strelica, koju spominjem, bila je okrenuta samo u jednom pravcu, iz Bosne. Međutim, posljednjih godina taj trend je usporio, te se, imam osjećaj, polahko okreće u drugom pravcu. Iako je to sporadičan i trend koji nije dovoljno osvijetljen, činjenica je da se ove godine iz dijaspore vratilo i u škole na Tuzlanskom kantonu upisalo 136 osnovaca i srednjoškolaca. Vjerujem da je slično i u drugim dijelovima domovine.

Ono što je također važno spomenuti, osim razmišljanja o povratku, jeste uvezivanje i pospješivanje saradnje po drugim osnovama. Naprimjer, iz moga džemata i bližeg okruženja imamo nekoliko privrednika koji su osnovali firme u domovini te tako direktno investirali novac i iskustva te zaposlili na desetine mladih osoba.

Osim toga, predlažemo da se dijaspora uključuje u projekte različitog obima i karaktera.

Naša želja bila je da se, npr. koridor VC gradi finansijskim sredstvima bh. dijaspore, na način da se koridor podijeli na dionice (metre) koje bi se "prodavale" po utvrđenoj cijeni, a za uzvrat bi se od putarina i drugih prihoda dobijala dividenda. Time bismo privukli veliki broj privrednika iz dijaspore te svježeg kapitala, koridor VC bi se gradio mnogo brže, a država ne bi morala ulaziti u kreditna zaduženja. Po istom osnovu bi se mogli raditi i drugi projekti.

Naši ljudi su spremni, treba im samo inicijative iz domovine i dobri projekti.  

Uz to, smatram interesantnim spomenuti da sam tokom doktorskog studija uspio uspostaviti kontakt i određenu vrstu saradnje između visokoškolskih ustanova u Norveškoj i Bosni i Hercegovini. Na tom planu se može mnogo toga uraditi. Nadam se da nećemo propustiti prilike za unaprjeđenje našeg školstva uz pomoć naših vrijednih i uspješnih akademskih djelatnika širom Evrope i svijeta.

Ove i druge veze daju neslućene mogućnosti za uspjeh, bez obzira da li boravimo u Norveškoj ili Bosni i Hercegovini.

Znanje, imetak, iskustvo i dragocjene konekcije imamo, treba to samo posložiti u sistem i iskoristiti za bolji prosperitet naše domovine.

^{Varešlija: (Ne)djelovanje političkih subjekata daje mi za pravo da ukazujem na određene propuste}

Vi kritički ukazujete na ponašanje određenih političkih predstavnika koji ne čuju dijasporu nego nastoje politički profitirati. Kako bi, po Vašem mišljenju, trebali izgledati mehanizmi participacije dijaspore u bh. političkom i društvenom životu?

- Iako je afirmacija pozitivnih vrijednosti moj primarni cilj, (ne)djelovanje političkih subjekata daje mi za pravo da ukazujem na njihove određene propuste koji usporavaju povratak i onemogućavaju bolje veze dijaspore s domovinom. Dijaspora bi se trebala posmatrati kao ravnopravan partner, a ne kao baza koja svojim novčanim doznakama čuva državu od bankrota u koju je gura nesposobnost i nedovoljan rad za javno dobro od strane izabranih političkih (i drugih) predstavnika.

S druge strane, predstavnici različitih političkih opcija često gostuju i borave među bh. dijasporom, pa tako imaju detaljniji uvid u doseg i kvalitete koje posjeduju pojedinci i grupe s kojima imaju priliku razgovarati.

U Norveškoj su Bošnjaci najškolovaniji narod, školovaniji i od domaćina uzimajući u obzir zastupljenost u ukupnom broju stanovnika.

Ako uzmemo u obzir i značaj komunikacije i umreženosti, odnosno da dijaspora koristi više jezika u svakodnevnoj komunikaciji, posebno naša omladina među kojima skoro da nema onih koji nisu poliglote, da svoje mjesto na tržištu traže u realnom sektoru, te da se moraju barem "duplo" više potruditi za isto radno mjesto u odnosu na lokalno stanovništvo, onda se ne može pogriješiti ako se takvi prepoznaju od strane vođa u našoj domovini i angažuju na različitim poljima djelovanja, a posebno u politici.

Ako ostane, kao i do sada, samo na traženju glasova pred izbore i drugim povremenim (sezonskim) ličnim interesima, uz zaziranje od mladih, obrazovanih i nekorumpiranih pojedinaca, onda se bojim da nećemo imati dovoljnu participaciju dijaspore u bh. političkom i društvenom životu.

Da zaključimo odgovor riječima jednog mudraca koji je definisao ludost kao, uporno raditi jedno te isto, a istodobno očekivati drugačije (bolje) rezultate.

Kako procjenjujete perceptivni jaz između generacija, npr. između iseljenih i njihove djece, u pogledu osjećaja pripadnosti Bosni i želje za sudjelovanjem u životu domovine?

- Jedna od tema kojom sam se bavio u posljednje vrijeme bilo je istraživanje o religijskom identitetu druge generacije Bošnjaka u Norveškoj.

Iako istraživanje još nije do kraja završeno, može se razaznati da, uslijed svakodnevnih izazova koji su različiti kod prve i druge generacije, dolazi do raslojavanja i kada su identiteti u pitanju.

Očigledno kod omladine slabi nacionalni identitet, dok religijski u manjem obimu gubi na intenzitetu. Razlog leži u činjenici da druga generacija ima manje dodira sa zemljom porijekla svojih roditelja, te da svoj religijski identitet čuva družeći se (i držeći zajedno) sa omladim doseljenicima iz muslimanskih država ili rođenima u muslimanskim porodicama.

Ipak, uočljivo je da češći odlasci u Bosnu, komunikacija na bosanskom jeziku i posjete džematskim aktivnostima pospješuju nacionalni i religijski identitet mladih Bošnjaka. Samim time njihovo sudjelovanje u životu domovine, kako to nazivate, biva izraženije.

Kakva je struktura i opseg rada džemata Drammen, na kojim projektima trenutno radite?

- Džemat Drammen je, ako tako mogu reći, naš životni projekat. Uz meni drage ljude, vrijedne džematlije, uradili smo ono što je možda u početku izgledalo nerealno. Od našeg naroda, rasutog po južnom i centralnom djelu Norveške, okupili smo se u jedan respektabilan džemat u kojem svi znaju svoje mjesto u mozaiku koji sklapamo zadnjih skoro 25 godina. Džemat broji nešto preko 1.000 članova, a ti članovi rodom su iz svih bh. gradova, od Trebinja do Bijeljine i Cazina.

Dakle, Bosna u malom.

Prije dvije godine imali smo otvorenje džamije, odnosno "Dijalog centra" u koji je uloženo mnogo ljubavi, radnih sati i finansijskih sredstava.

Dotadašnje aktivnosti, otvorenjem tog reprezentativnog cetra, samo su dodatno pospješene. Tako smo prije nekoliko godina održali "Susrete Bošnjaka", uz kulturno-sportske sadržaje, na kojim se okupio rekordan broj Bošnjaka u Norveškoj ikada. Tom impozantnom skupu prisustvovalo je preko 2.000 učesnika.  Možda to nije veliki broj ako uzimamo za primjer naše brojnije zajednice po Evropi i Americi, ali činjenica je na  tom skupu bio svaki sedmi Bošnjak koji živi u Norveškoj.

Osim redovnih aktivnosti, važno je napomenuti da je prvi omladinac, rođen u Norveškoj, a koji je završio neku od bosanskih medresa bio iz našeg džemata, a završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu.

Uz to, važno je spomenuti da smo iznjedrili nekoliko mladih bh. reprezentativaca u više sportova koji nemaju dilemu za koju reprezentaciju nastupati. Imamo sportiste, mlade džematlije, koji su osvojili na stotine pehara i medalja na raznim takmičenjima, od lokalnih do državnih.

Ponosni smo na naš humanitarni rad i rad sa djecom i omladinom.

Protekli ramazan bio je istinski pokazatelj uspješnog rada, jer se na omladinskom iftaru znalo okupiti i po stotinu omladinaca.

Malo je poznata činjenica da je svaki peti omladinac iz našeg džemata obavio umru.

Ovih dana radimo na velikom projektu "U čast heroja", gdje će glavnu ulogu voditi naša omladina kada je u pitanju priprema i aktivno učešće u programu, uz eminentne goste iz domovine.

Djeca koju smo nekada učili u mektebu danas su, između ostaloga, vrijedni studenti. Nismo ih zaboravili niti prepustili da se sami snalaze, nego smo im omogućili da ispite spremaju u sklopu našeg centra, a odnedavno smo počeli i finansijski pomagati njihovo školovanje. Simbolični su to iznosi, ali je važno da znaju da smo uz njih u procesu odgoja i obrazovanja.

Važno je da govorimo i o ulozi džemata, ali i imama u dijaspori. Kako je Vi sagledavate?

- Džemat je, barem kada govorimo o džematu Drammen, servis našim džematlijama, mjesto gdje se uči, čita, upoznaje, druži, upražnjavaju vjerske aktivnosti, pripremaju ispiti na fakultetima, igra stonog tenisa…, ukratko, bosanska oaza u kojoj se odmara i napaja, i duša i tijelo.

Imam je onaj koji te aktivnosti osmišljava, učestvuje u njima i nadgleda realizaciju. Uloga imama je da vodi džemat, ali ne samo u vjerskim aktivnostima, nego i onim svakodnevnim.

Biti imam podrazumijeva da se bude psiholog, pedagog, učitelj, sportista, poliglota, majstor, šofer, čistač…

Ono što se očekuje na terenu, nemoguće je naučiti tokom formalnog obrazovanja, jer se, uz sve spomenuto, očekuje uspostavljanje konekcije s lokalnim vlastima, te drugim vjerskim zajednicama.

Ukratko, važno je raditi "i na sebi i na džematu", jer se samo tako može napredovati i ići u korak s vremenom.

^{Varešlija: Biti imam podrazumijeva da se bude psiholog, pedagog, učitelj, sportista, poliglota, majstor, šofer, čistač…}

Koja bi bila Vaša poruka Bošnjacima i u domovini i u dijaspori?

- Bošnjaci su, gdje god se nalazili, vrijedan, čestit, školovan, human, a u isto vrijeme podcijenjen narod.

Zato, ako bi sebi dao za pravo da nešto poručim svom narodu, onda bi bilo da se držimo zajedno i da se međusobno poštujemo, da kod djece izgrađujemo liderske osobine, da budemo proaktivniji u zaštiti državnih interesa i da imamo što više saveznika na svim poljima od interesa za naš narod i domovinu.