Nerkez Arifhodžić, savjetnik člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića, objavio je u Oslobođenju kolumnu u kojoj na prizeman način vrijeđa Bakira Izetbegovića, političkog protivnika svog šefa, dok istovremeno Bećirovića zasipa hvalospjevima i proglašava ga jednim od "najuglednijih sinova ove zemlje".

Već tu bi se moglo završiti svako ozbiljnije razmatranje njegove navodne objektivnosti. Arifhodžić se čitaocima predstavlja kao građanin zadovoljan radom sadašnjeg člana Predsjedništva BiH. Mnogo stidljivije ostavlja po strani činjenicu da je zaposlen upravo kao savjetnik Denisa Bećirovića i da, duboko u devetoj deceniji života, njegov nastavak rada u Predsjedništvu BiH zavisi od političke sudbine čovjeka kojem u kolumni ispisuje hvalospjeve.

To je prilično važan podatak kada savjetnik jednog političara odluči objasniti javnosti zašto je njegov šef veličanstven, a njegov protivnik "posrnuli" i "promašeni političar".

Arifhodžić tekst počinje tvrdnjom da se u dopisu SDA nalaze "konstrukcije i laži o dr. Denisu Bećiroviću". Čitalac bi nakon toga očekivao nešto prilično jednostavno, a to je da autor navede jednu od tih laži i pokaže zašto nije tačna. Ali takvog luksuza nema. Nema citata. Nema demantija. Nema činjenice koju je SDA navela, pa koju Arifhodžić potom pobija. Postoje samo "laži". Koje? To očigledno treba ostati između autora i njegove savjesti.

Umjesto dokazivanja, Arifhodžić prelazi na lične kvalifikacije Bakira Izetbegovića i proglašava ga "promašenim političarem" koji je navodno od SDA odgurnuo njene "najbolje dijelove".

A onda dolazi posebno zabavan dio. Ko su ti "najbolji dijelovi"? Politički projekti nastali odvajanjem pojedinaca od SDA, među kojima su PDA osuđene Elzine Pirić, BHI osuđenog Fuada Kasumovića i Naprijed Šemsudina Mehmedića, "novog lica u bh. politici".

Još je zanimljivije kada Arifhodžić političke kritike upućene Bećiroviću i njegovim saveznicima pokušava predstaviti kao nešto gotovo opasno po samu državu. Napadati Bećirovića, Nikšića, Konakovića, Pirić ili Kasumovića, prema toj logici, više nije obična politička polemika. To postaje udar na Bosnu i Hercegovinu. Tu Bećirovićev savjetnik pravi najvažniji korak u cijeloj kolumni. Svog poslodavca i njegovu koaliciju polako prestaje tretirati kao političare i počinje ih poistovjećivati s državom.

Vrhunac stiže kada Arifhodžić Bećirovića naziva "jednim od najuglednijih sinova ove zemlje". Takvu rečenicu čovjek očekuje u svečanoj akademiji, eventualno na dodjeli nagrade za životno djelo. Ne očekuje je baš od čovjeka kojem osoba o kojoj piše svaki mjesec potpisuje savjetnički angažman.

Poslije toga Arifhodžić kreće nabrajati Bećirovićeva putovanja, susrete i međunarodne aktivnosti. Sjedio je s ovim. Razgovarao s onim. Bio u Washingtonu. Bio u Briselu. Susreo jednog državnika. Pa drugog. Pa trećeg...

Čitalac bi nakon impresivnog putopisa mogao očekivati i rezultate. Tu nastaje problem.

Koliko se Bosna i Hercegovina za vrijeme mandata Denisa Bećirovića približila NATO-u? Koliko se približila Evropskoj uniji? Koja je velika blokada uklonjena? Koja je strateška vanjskopolitička odluka donesena? Koji je konkretan rezultat svih tih sastanaka? Gdje je strategija vanjske politike? Gdje je najavljivani ugovor države sa Islamskom zajednicom? Gdje su rješenja za BHRT? Diplomatija se, koliko je poznato, ipak ne mjeri brojem pečata u pasošu.

Posebno groteskno djeluje Arifhodžićev pokušaj da Bakiru Izetbegoviću problematizira izjavu da Bosna i Hercegovina neće ući u NATO bez saglasnosti političkih predstavnika Srba.

Ako je ta tvrdnja tako strašno pogrešna, onda postoji veoma jednostavan način da je Bećirović i njegov diplomatski savjetnik demantuju. Neka bez njihove saglasnosti usvoje potrebne odluke. Neka završe NATO put. Neka pokažu da politička volja predstavnika entiteta Rs nije prepreka. Četiri godine vlasti trebalo je biti sasvim dovoljno. Ali to se nije dogodilo.

I upravo zato je tragikomično stvarnu institucionalnu blokadu proglašavati Izetbegovićevim defetizmom. Arifhodžić bi, kao čovjek koji bi da se predstavlja kao stručnjak za diplomatiju, iako je doktorirao u 81. godini u Travniku pred stranačkom kolegicom Benjaminom Karić, morao znati razliku između želje i međunarodnopolitičke realnosti.

Arifhodžić posebno pokušava stvoriti sliku da su Izetbegović i SDA bili pasivni u vrijeme udara vlasti entiteta RS na državni ustavni poredak tokom 2025. godine, dok su Bećirović i "drugi patrioti" navodno stajali na braniku države. 

Ako se patriotizam mjeri stajanjem na braniku domovine u teškim trenucima, a trebalo bi, ni Bećirović ni Arifhodžić nisu stajali onda kada je najviše trebalo – tokom agresije na BiH. A kako su stajali početkom 2025. godine, kada se odvijao taj pokušaj državnog udara rukovodstva entiteta Rs, svjedoči činjenica da su institucije kojima su rukovodili kadrovi Denisa Bećirovića učestvovali u amnestiranju Milorada Dodika pred pravosuđem. Nije tadašnjeg bjegunca Dodika na pregovore u Sud BiH vozio kadar Bakira Izetbegovića već kadar njegovog šefa Denisa Bećirovića.

Politička odgovornosti ne mjeri se količinom dramatičnih saopćenja. Mjeri se ishodom. I tu se vraćamo na osnovni problem cijele kolumne.

Arifhodžić je mogao napisati argumentiran odgovor SDA. Mogao je uzeti deset tvrdnji i deset ih demantovati. Mogao je pokazati konkretne rezultate Bećirovićevog mandata. Mogao je činjenicama dokazati da je politika koju zastupa njegov šef uspješnija.

Umjesto toga, dobili smo tekst u kojem Bećirovićev savjetnik vrijeđa Bećirovićevog protivnika, veliča Bećirovića, nabraja Bećirovićeva putovanja i na kraju praktično traži od čitalaca da sve to prihvate kao nezavisnu diplomatsku analizu. Ne ide.

Možda mu je bilo pametnije da, poput ostalih kolega iz kabineta, napravi desetine lažnih Facebook profila preko kojih će na toj društvenoj mreži pisati hvalospjeve o šefu. Ovako je potpuno urušio i ono malo preostalog kredibiliteta.