Na zahtjev njemačke komande, vojne snage NDH povukle su se iz Sandžaka u Rudo krajem septembra 1941, osim iz Prijepolja gdje lokalni njemački zapovjednik to nije dozvolio. Bajrović je naveo da su, u periodu kada se ustaška vojska povukla, komunistički ustanici izvršili pokolj nad muslimanima u Brodarevu, mjestu između Prijepolja i Bijelog Polja. Uskoro je krenula reakcija Muslimanske milicije i  ustaško-domobranskih jedinica napadom na ustanička srpska sela na desnoj strani Lima u pravcu Bijelo Polje - Sjenica, pri čemu su, navodi Karaula,  poubijali tamošnje stanovništvo i spalili njihove kuće.

S obzirom na to da je narastao komunistički ustanak u Crnoj Gori, NDH zapovjedništvo za Sandžak u Sarajevu naredilo je Bajroviću i pukovniku Jakovljeviću da se vrate u Sandžak. Borba za tu teritoriju odvijala se i na diplomatskom polju. Do italijanskog Ministarstva vanjskih poslova stigla je iz NDH peticija muslimana iz Sandžaka da se ta teritorija pripoji Bosni i Hercegovini. No ministar vanjskih poslova Ciano je to odbio rekavši "U pitanju je država od šest miliona ljudi (NDH), rođena prije manje od dva mjeseca, koja želi da provodi imperijalizam na naš račun" te je NDH odustala pod pritiskom  Italije i Njemačke.  Zbog nestabilne situacije u Crnoj Gori, ustaše su ostale u Sandžaku do početka septembra 1941, kada Sandžak pada pod vojno-okupacionu upravu fašističke Italije.

Italijani tada naoružavaju Muslimansku miliciju te u jesen postavljaju Osmana Rastodera za komandanta milicije u Gornjem Bihoru sa sjedištem u Petnjici, u Gostunu Selima Jukovića, a u Sjenici Hasan-agu Zvizdića.  Tome se suprotstavljaju i četnici i partizani. Zbog bojazni da će ga Italijani uhapsiti zbog saradnje sa NDH, Pačariz se krije u šumi i sa svojim saradnicima iz nje i djeluje. Kako piše Karaula, sredinom decembra 1941. u selo Kosaticu ulazi 40 četnika s namjerom da razoruža Pačarizove borce. Nakon što su odbili predati oružje, došlo je do sukoba u kojem su dva borca ubijena, zapaljeno sedam muslimanskih kuća i jedan četnik ranjen. "Da bi osvetila dvojicu svojih pripadnika, muslimanska milicija pod komandom Pačariza napala je dio Kosatice nastanjen srpskim stanovništvom, zarobila i ubila sedam Srba  iz Kosatice", naveo je Karaula u svom izlaganju na Međunarodnom naučnom skupu u novom Pazaru 2024.

Stalna nesigurnost muslimanskog stanovništva

Hodža Pačariz sa svojom Muslimanskom milicijom učestvovao je i u odbrani Sjenice 22. decembra 1941. Naime, partizanske snage – Beogradski, Takovski i Sandžačko-moravski bataljon – napale su ovaj pešterski grad, koje je branilo i pravoslavno stanovništvo, i doživjele težak poraz uz 52 poginula i 18 zarobljenih, nakon čega je sjenička četa prestala da postoji. Josip Broz Tito je 28. decembra osudio napad svojih partizana kao politički nepromišljen jer su nakon toga zaoštreni odnosi sa muslimanskim stanovništvom.

I Nedićevi četnici su pokušali ući u Sjenicu tražeći pregovore sa muslimansko-srpskim vodstvom - Hasan-agom Zvizdićem, Radetom Karamarkovićem, Hilmom Kugićem, Sretom Živanovićem i ostalima - no to im nije uspjelo. Zvizdić je obavijestio Italijane o Pačarizovom učešću u odbrani Sjenice, nakon čega je počela njegova saradnja s Italijanima, i sa prvih 60 milicionera imao je defile na stadionu u Prijepolju.

Nesigurnost muslimanskog stanovništva u tom periodu bila je konstanta. Samozvani vojvoda Vlajko Ćurčić i njegovih 40 četnika iz Novovaroškog sreza su sredinom novembra 1941. ubili mještane Ibra i Muharema Bakića u zaseocima Mahale i Čurke, nakon što su svi muslimani odbili da predaju oružje. U napadu je ranjen četnik Uroš Purić. Muslimansko stanovništvo iz 20-ak kuća pobjeglo je u susjedni Hisardžik gdje je Muslimanska milicija Sulejmana Pačariza bila znatno jača. Četnici su  opljačkali prazne kuće i potom ih zapalili. Na ovom terenu su se zatekli i partizani Izet Čavić i Hilmija Hašimbegović i pukim slučajem su izbjegli smrt. Čuvši za taj događaj,  Glavni štab sandžačkih partizanskih odreda odlučio je uništiti tu četničku grupu pa su napali srpsko selo Akmačiće, ubili nekoliko desetaka četnika, a vojvodu Ćurčića nakon suđenja strijeljali.

Vođe partizana su znale da to neće spriječiti Pačariza da se osveti pa su se novembra 1941. zaputili u Hisardžik da mu predlože pregovore o zajedničkoj borbi protiv četnika i okupatorske talijanske vojske. Pačariz je odobrio borbu protiv četnika, ali nije mogao prihvatiti borbu protiv Italijana, naročito iz razloga što je italijanski garnizon u Prijepolju bio jak i blizu Hisardžika te bi Italijani mogli u tom slučaju napasti njegovo selo u kojem bi stradalo mnogo muslimana. Iako su Amir Malagić i Hajrudin Dizdarević iz Hisardžika bili za sporazum, Pačariz je bio nepopustljiv. Uskoro su četnici saznali za pregovore pa su to propagirali kao "sporazum između partizana i Turaka protiv Srba".

Autor Savo Čukanović je zaključio da se Muslimanska milicija hodže Pačariza još nije pozicionirala kao izraziti neprijatelj Narodnososlobodilačkog pokreta, ali je partizanska delegacija na povratku iz Hisardžika bila napadnuta, a italijanska vojska ih je gađala topovima.

Pačarizovi borci su 26. januara 1942, piše Petko Radaković, krenuli u osvetu u srpsko selo Donju Kosaticu i ubili sedmoricu mještana.

Nakon neuspjelih pregovora, partizansko rukovodstvo je pokušalo drugim kanalima spriječiti omasovljenje i jačanje Muslimanske milicije. Tako su njihovi predstavnici Avdo Duranović, Miloje Radaković, Nedžo Mustajbegović i Petko Radaković stupili u kontakt s Hamdijom Bajraktarevićem, komandantom Muslimanske milicije u Taševu, koji je bio podređen Pačarizu. Ali je s njim bio i u lošim odnosima. Tražili su od njega da pređe u partizane, on prvo obećao pa odustao. Kasnije su se odnosi između njih dvojice još više pogoršavali tako da ga je, navodi Radaković, Pačariz pogubio u jesen 1944.

Vojno-administrativna struktura

Različiti su podaci iz različitih izvora o broju boraca u Muslimanskoj miliciji Sulejmana ef. Pačariza. Prema podacima vlasti NDH, u februaru 1942. imao je 200 ljudi naoružanih puškama i s tri mitraljeza. Prema partizanskim izvorima - a informacije su im pristigle od muslimana iz Sjenice - ima ih 170. Major Miloš Glišić je procijenio poslije sastanka s Pačarizom u Manastiru Mileševa u proljeće 1942. da nema više od 100 boraca. On je pritom ove cifre uzeo s oprezom jer je Pačariz izvjestan broj ljudstva ostavljao u rezervi. S druge strane, tvrdi da je "Pačariz prijavljivao Italijanima u Prijepolju veći broj boraca od onog koji ga je trenutno pratio, a dopunska sledovanja u hrani i plate (oko 1.000 lira mesečno po milicajcu) uzimao za sebe".

Italijanski izvori: do početka 1943  Pačariz ima prijavljenih 500 milcionera, 10-15 puškomitraljeza i jedan minobacač.

Milutin D. Živković u svojoj doktorskoj disertaciji se poziva na Arhiv Srbije (fond BIA) kada rekonstruira vojno-administrativnu strukturu Pačarizove Muslimanske milicije sa sjedištem u Prijepolju. Ovdje donosimo jedan dio te građe:

"Posle uspostavljanja milicije Pačariz je komandu jedinice smestio u Prijepolje. Kancelarija sa nekoliko službenika u administraciji nalazila se u kući izvesnoga Beća Adžavdića-Hadžihasanovića (Hadžavdića, op.a.), koja je kasnije u toku rata srušena. Kancelarije su se nalazile u prizemlju objekta, dok je Pačarizov stan bio na spratu. Tu je živeo sa porodicom. Štab se potom premestio u kuću Saliha Hadžagića gde je ostao do Pačarizovog povlačenja za Sarajevo. Prema rečima Sulejmanovog rođenog brata Ešrefa, koji je dugo vremena bio  zaposlen u komandi milicije, sastav komande su činila sledeća lica: šef administracije Ibro Čičić, sekretar Avdija Hadžihasanović, sekretar Mithad Čelebić, predratni opštinski blagajnik Ahmet Salihbegović (streljan posle rata) i Murat Hadžagić (streljan posle rata), svi iz Prijepolja. Neki od navedenih nisu se mešali u vojna pitanja i bavili su se samo administrativnim poslovima".

Muslimanska milicija imala je nekoliko odreda širom Mileševskog sreza. U Prijepolju je bila Leteća četa, sastavljena od najboljih boraca iz svih općina. Na njenom čelu bio je Fehmija Taso. Korištena je prema potrebi. Taso je nosio italijansku uniformu i bio je vojni instruktor za rukovanje oružjem. Vodnici Leteće čete bili su: Sulejman Bašović, Rušo Delendžić (osuđen nakon završetka rata), Alija Bašović i Hasko Rovčanin. Postojala je i štabska četa od 50 ljudi koji su pratili Pačariza tokom akcija i na putovanjima. Vodnici u četi bili su: Halil Div (strijeljala ga NOVJ), Suljo Div i Hakija Mustajbegović (poginuo u toku rata). Odredi Muslimanske milicije u Mileševskom srezu bili su stacionirani u Hisardžiku, Kaćevu, Velikoj Župi, Seljašnici, Taševu, Zalugu, Dušmanićima, Sopotnici, Kosatici, Karauli i Stranjanima.

Podijeljenost Sandžaka na različite okupacione sfere (talijanski protektorati nad Albanijom i Crnom Gorom, i teritorija pod njemačkim vojnim zapovjedništvom) te četnička prijetnja muslimanskom stanovništvu natjerali su vođe muslimanskih milicija i muslimanske prvake da donekle politički definiraju svoje ciljeve. Ciljevi četničkog pokreta su za njih bili pogubni, a na drugoj strani nikako nisu htjeli povratak stare države.

U proljeće 1942. četnici su pojačavali napade s ciljem da otjeraju partizane iz Sandžaka i tu učvrste svoju vlast. Zauzeli su Novu Varoš, Novi Pazar i Kosovsku Mitrovicu. U izvještaju četničkog komandanta Zaharija Ostojića, upućenom Draži Mihailoviću, stoji da su posljednja dva grada zauzeli s odobrenjem Nijemaca.

U partizanskim dokumentima stoji da je tada uspostavljena uska saradnja četnika i Muslimanske milicije protiv partizana, što se vidi na napadu nedićevaca, četnika i Muslimanske milicije iz doline Lima na sandžačke partizanske snage na širem području Pljevalja. Tito piše Arsu Jovanoviću i Sretenu Žujoviću 14. maja 1942. da Druga partizanska brigada drži određenu teritoriju, ali jedan dio snaga uzima Sandžački štab, čiji pljevaljski i zlatarski bataljon su mu potrebni da spriječe nadiranje "...nedićevaca, Hasana Zvizdića i još nekog četničkog bandita Pačariza koji pokušavaju prodrijeti kod Bijelog Polja i Kamene gore prema ovom dijelu Sandžaka". Počelo je partizansko agitovanje među muslimanskim stanovništvom da se suprotstave četničkom prodoru, u čemu su imali uspjeha, a ponegdje su im se pridruživale i sjeničke snage Muslimanske milicije.

Na drugoj strani, jedna 15-člana muslimanska delegacija iz Nove Varoši u svom dopisu traži od Upravnog odbora Muslimanske milicije u Sjenici smirivanje stanja sa srpskim stanovništvom i prekid saradnje s komunistima. Oni su pristajali da žive na teritoriji pod kontrolom Nedićevih četnika. No Talijani nisu pristajali na takvo snaženje četnika pa su tražili da se četničke jedinice povuku iz Nove Varoši  i onda radili na jačanju muslimanskih milicija. Kompromisno, četničke jedinice su morale da napuste Novu Varoš, a da ostanu samo domaći četnici.

(U 4. nastavku: Ko su bili oponenti Pačarizu u Muslimanskoj miliciji, o zaključcima konferencije muslimanskih prvaka u Godijevu, mirovnoj ponudi, pismu generalu Biroliju za iseljenje muslimana iz Sandžaka)