Munjevita promjena unutrašnjih granica Sirije, po kojima su 'Sirijske demokratske snage (SDF) predvođene Kurdima' kontrolirale trećinu sirijske resursima najbogatije teritorije, je iznenadilo mnoge, prije svega zapadne, posmatrače. Kud' se dede ta 'zastrašujuća sila' od sto hiljada naoružanih boraca, koliko se SDF hvalio da ima, koja može da zausme Damask za nekoliko sati? No, o tom potom.

Kada se administracija predsjednika Obame tokom 2014. godine odlučila za partnerstvo sa oružanim snagama sirijskog ogranka međunarodno priznate kao terorističke organizacije tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK) to je izgledalo kao strateška besmislica. Odbaciti NATO saveznika na strateškom geografskom položaju zbog ogranka ekstremističke terorističke organizacije koja čak ni ne predstavlja Kurde (PKK i derivati mu ne predstavljaju Kurde) je zaista (izgledalo) kontraintuitivno i strateški besmisleno.

Međutim, samo nekoliko mjeseci nakon što je taj proces uspostavljanja partnerstva, aprila 2016, završen slanjem američkih trupa u Siriju u Turskoj je 15. jula bio pokušaj puča. Možda je olako pripisivanje strateškog besmisla bilo neznanje/nesvjesnost o (tadašnjem) strateškom cilju?

Rebrandiranje tzv. Jedinice za zaštitu naroda – Yekîneyên Parastina Gel – (YPG) odnosno PKK-a krajem 2015. u Sirijske demokratske snage je za tursku javnost bila posebno cinična rabota.

General Raymond Thomas, komandant Komande za specijalne operacije Sjedinjenih Američkih Država (SOCOM), je o tome otvoreno govorio na Forumu o sigurnosti Instituta Aspen jula 2017. godine. Thomas je bio impresioniran što je YPG uključio riječ "demokratski" u svoj rebrend - nazvali su se Sirijske demokratske snage (SDF). YPG je dodao neke arapske jedinice svojim uglavnom kurdskim snagama i u kombinaciji s rebrendiranjem, to je pomoglo YPG-u da se uključi u politički sukob oko Sirije, iz kojeg je prethodno bio blokiran, govorio je Thomas. No, bilo je i rijetkih zapadnih novinara koji nisu pristajali na tu maskaradu, pa je čuveni rahmetli Robert Fisk napisao u to vrijeme da SDF 'nit' su sirijske, niti demokratske, a niti su snage'.

Uvjeravanja Amerikanaca da je partnerstvo sa SDF-om 'taktičko, privrijemeno i transakcijsko' nisu utješno djelovala na Ankaru koja je sa zabrinutošću posmatrala kako se SDF darežljivo naoružava od strane SAD-a, te kako se radi na formiranju 'PKKistana' duž južne turske granice.

Tri prekogranične turske vojne intervencije – Eufratski štit 2016, Maslinova grana 2018. i Izvor mira 2019. – su bile minimum potreba da se taj plan osujeti. Diplomatski dobro pripremljene osim malo protokolarnog skičanja akcije nisu izazvale/proširile konflikt.

Međutim SDF-u pomagale su SAD, sve u ime borbe protiv ISIL-a – koja se sastojala iz ulaska u područja/gradove, koje je prethodno američka avijacija pretvorila u prah i pepeo. Koliko odmah na centralnim trgovima bi okačili gigantske postere osnivača PKK-a Abdullaha Öcalana, koji služi doživotnu robiju na ostrvu İmralı u Turskoj. Ogoljenije (i ciničnije) nije moglo.

Tako se stiglo do za imperijalne sile oprobanog recepta da manjina pod zaštitom imperijalne sile vlada većinom na trećini resursima najbogatije sirijske teritorije.

Dok su ISIL i Assad bili u igri Arapi (pa i ostali) su kontrolu SDF-a vidjeli kao manje zlo. Međutim, izuzetno represivna vladavina SDF-a, u koju su SAD osim oružja sipali i milijarde dolara "za obnovu" nije donijela nikakav boljitak okupiranim stanovnicima. "Umjesto bolnica i škola, stranka je izgradila beskorisne tunele i nove zatvore," piše (čak i) njemački Der Spiegel.

Ta opsesivna potreba za tunelima, koji su se prethodnih sedmica pokazali kao potpuno neefikasne/neiskorišćene fortifikacije valjda dolazi od stare garde PKK-a, koji već decenijama žive po pećinama planinskog masiva Qandil u Iraku.

Pad Assada 8. decembra 2014. je potpuno promijenio jednačinu, a da to lideri SDF-a i PKK-a kao da nisu primjetili. Uvjereni da iza sebe imaju i da će uvijek imati SAD, Izrael, pa i Iran, nisu iskoristili šanse koje su im date da se integrišu u unitarnu, centralizovanu Siriju sa punim pravima za Kurde. No, PKK-u nikada nije bilo do Kurda i njihovih prava. Potpisi, pa vunovlačarenje u primjeni potpisanog, pa negiranje potpisanog, pa opet u krug su istanjile strpljenje Damaska i Washingtona, ali prije svega arapskih plemena, koja su masovno prešla na stranu sirijske vlade.

Prema terenskim izvještajima, 60-65 posto regije u Deir ez-Zoru i Raqqi zauzeli su arapski plemenski borci ili lokalne snage. U južnoj i istočnoj Hasaki, prijavljeno je da su arapski plemenski borci zauzeli do 99 posto područja. Tek za njima su dolazile snage Sirijske arapske armije.

Dok se nekad SDF mogao hvaliti sa 60 posto arapskih boraca (mnogi nasilno regrutovani, a među njima i kidnapovana djeca), maltene preko noći se vratio na fabrička podešavanja i postao ponovo YPG, odnosno ogranak PKK-a. Zato je neophodno da se terminologija izmjeni. Danas govoriti o SDF-u je podjednako obmanjujuće kao govoriti o Kurdima, a misliti na PKK.

"Obraćam se cijelom svijetu: Bez obzira na cijenu, nikada nećemo dozvoliti da se država uspostavi na sjeveru Sirije, južno od Turske", izjava predsjednika Erdoğana, koju je objavio na tadašnjem Twitteru 26. juna 2015. godine je potvrda da je Turska nadigrala, rijetkim nivomo koordinacije između diplomatije, obavještajnih službi i vojne komande, sve igrače koji su tutnjali Sirijom u posljednjih deset godina – Assada, Ruse, Irance, PKK i ukrajnjoj liniji i CENTCOM.

"Najznačajniji ishod je da Turska nije samo osigurala svoje granice, već je stvorila legitimnu vladajuću silu unutar Sirije. Opozicione grupe koje je Ankara obučila, naoružala i strukturirala evoluirale su od fragmentiranih milicija do dominantne političko-vojne vlasti u zemlji. Ovo je izvanredno dostignuće: nijedna regionalna sila, ni Iran, ni Izrael, ni Zaljev, nije uspjela transformirati posrednika u suvereno jezgro susjedne države. U strateškom smislu, Turska je postigla nešto jedinstveno u Levantu: preoblikovala je urušenu državu ne okupacijom ili aneksijom, već kontroliranom izgradnjom države od strane lokalnih aktera usklađenih s njenom sigurnosnom doktrinom. Sirija danas više nije vektor prijetnje, već tampon zona i strateško proširenje turskog utjecaja", piše Peter S. Germanos, bivši predsjedavajući sudija vojnog suda u Libanu i profesor prava na Univerzitetu Saint Joseph.

Da li poraz SDF/YPG/PKK znači kraj pedesetogodišnje noćne more PKK terorizma u Turskoj? Mnogi ovdašnji analitičari smatraju da da. PKK nema više moćnih sponzora. Da će se još gicati, to je sigurno. Odbijanje poslušnosti Abdullahu Öcalanu da se razoružaju i rasformiraju je puč Qandila protiv njega. Prethodnu mirovnu inicijativu su, kako piše Abdulkadir Selvi u Hürriyetu su odbili ubeđeni da im je obećana država, te da on ne zna realnost zato što je u zatvoru. Ispalo je da je mnogo dalekovidiji od njih.

Partija narodne ravnopravnosti i demokratije (DEM) tzv. 'kurdska' partija (70 posto njihovih zastupnika u parlamentu nisu Kurdi, a od onih koji jesu možda ih 4-5 govori kurmadži) koja nije džabe od mnogih ovde nazivana političkim krilom PKK-a, mora da prelomi na koju će stranu, da li onu koju deklarativno podržava – Tursku bez terorizma ili će nastaviti da provokacijama bude promoter mrtvog političko-terorističkog projekta.

Tzv. ljevičari, koji su sve u Siriji posmatrali kroz ključaonicu 'promjene režima' (siroma Assad), pri tom prenebegavajući činjenicu da upravo on komada sopstvenu zemlju, su u velikom problemu da objasne dešavanja u Siriji, koja su u potpunoj koliziji sa izraelskim interesima, odnosno koji vode ka unitarnoj Siriji. Izlaz iz tog ćorsokaka mogu potražiti u lijenju suza za 'Kurdima' (što je njima kao i mnogim drugim ignoramusima sinonim za PKK), natapajući suzama rov u kome sjede zajedno sa senatorom Lindseyem Grahamom (koji bi da napadne Iran, koji oni zdušno brane – samo kao dodatak apsurdnosti).

Jedna privatna nota. Nije mi se mali broj prijateljstava ohladio nakon mojih bezuspješnih pokušaja da im objasnim da tzv. Rojava nije nikakav raj direktne demokratije i ženskih prava, nego nešto više nalik staljinističkom režimu uspostavljenom na etnički i politički očišćenom terenu, koje vode glavni trgovci narkoticima, oružjem i ljudima, čiji se 'komunistički' ogrtač odavno otrcao, te su imperijalni plaćenici. No, kako ja mogu protivriječiti njihovom 'božanstvu' (i prijatelju Jeffreya Epstina) Noamu Chomskom koji je rekao da se tamo gradi 'pristojno društvo'.

Nikad više ljudi nije slavilo na ulicama propast tog 'pristojnog društva'.