-Anticionizam je jedan od modernih oblika antisemitizma - rekao je francuski predsjednik Emmanuel Macron 2019. godine i dobio mnogo pohvala od jevrejskih organizacija i izraelskih lidera. Prošlog mjeseca, Charles Kushner, američki ambasador u Francuskoj, ponovio je nešto slično u otvorenom pismu upućenom Macronu (U današnjem svijetu, najkraće rečeno, anticionizam je antisemitizam). Ali to nije bila pohvala francuskom predsjedniku, već osuda zbog "javnih istupa u kojima je napadao Izrael i najavljivao priznavanja palestinske države", uz optužbu da se tako ugrožavaju "životi Jevreja u Francuskoj".
Komplikovano pitanje
To pokazuje koliko je komplikovano postalo pitanje o tome šta danas znači biti antisemita. Čini se da je za prethodnu generaciju odgovor bio prilično jednostavan. Nije bilo formalnih definicija antisemitizma, ali bilo je široko prihvaćeno razumijevanje da se antisemitizam odnosi na postupke kojima se izražava netrpeljivost ili praktikuje diskriminacija protiv Jevreja. Danas postoji mnogo formalnih definicija – među kojima je najpoznatija "radna definicija". Međunarodnog udruženja za sjećanje na holokaust (IHRA), koju prihvata većina država, univerziteta i građanskih institucija s obje strane Atlantika – iako nije sasvim jasno šta ona tačno znači.
I, kao što sama fraza "anticionizam je antisemitizam" pokazuje, bitka protiv antisemitizma danas uključuje cenzuru govora o Izraelu isto koliko i borbu za zaštitu Jevreja. Kao što je u trenutku očaja izjavio Kenneth Stern, jedan od glavnih autora definicije IHRA-e, bitka protiv antisemitizma iskorištena je kao "oružje", kao "batina koja se može iskoristiti da se bilo ko obilježi kao antisemita" i da se ospore "propalestinski stavovi".
Sukobi oko toga šta danas znači biti antisemita, uz upotrebu antisemitizma kao oružja, značajno su se intenzivirali u posljednje dvije godine, poslije pokolja Hamasa 7. oktobra i razaranja Gaze.
Moderni oblici
U taj kovitlac sada ulazi nova i veoma korisna knjiga historičara Marka Mazowera. Knjiga "O antisemitizmu" ne pokušava da definiše koncept već, što je u ovom slučaju korisnije, da prikaže kako se njegovo značenje mijenjalo kroz vrijeme. Mazowerovu hronologiju obilježavaju dva prelomna trenutka koji su udaljeni jedno stoljeće.
Moderni oblici antisemitizma nastali su u drugoj polovini 19. stoljeća kada su stare predrasude o Jevrejima prevedene na novi jezik rase. Ta rasijalizacija mržnje prema Jevrejima kulminirala je tragedijom holokausta, kada je ubijeno 6 miliona Jevreja.
U svijetu poslije holokausta antisemitizam je, kao i rasizam uopće, bio potisnut na marginu. Borba protiv antisemitizma se podrazumijevala. Ali značenje borbe protiv antisemitizma radikalno se promijenilo od 70-ih godina naovamo.
Sjećanje na holokaust
Kako je život Jevreja postajao sekularniji i raznolikiji, naročito u Americi, gdje je većina Jevreja živjela, tako se, konstatuje Mazower, "sjećanje na holokaust povezivalo s privrženošću Izraelu kao oznaci etničkog identiteta". Naglašena identifikacija s Izraelom pružila je Jevrejima u dijaspori novi osjećaj kolektivnog identiteta, a Izrael je postao glas globalne jevrejske populacije, čemu su se jevrejski lideri u dijaspori u prvim poslijeratnim decenijama žestoko opirali.
Tako je Izrael dobio novo oružje za osporavanje tvrdnji da je cionizam kolonijalistički projekat koji Palestincima uskraćuje njihova prava – što je stav koji je u međuvremenu stekao popularnost, posebno među nacijama globalnog juga koje su se nedavno oslobodile kolonijalizma. Ujedinjene nacije su 1975. proglasile cionizam za "oblik rasizma".
S druge strane, Izrael i njegovi saveznici tvrdili su da je takva kritika Izraela po sebi rasistička i da predstavlja izraz antisemitizma. Parola "cionizam je rasizam" odbačena je i zamijenjena parolom "anticionizam je rasizam". Promjena koja je počela 70-ih godina do 21. stoljeća, zaključuje Mazower, "postala je važan faktor u globalnom političkom diskursu". Borba protiv antisemitizma nije se više odnosila samo na suzbijanje antijevrejske bigoterije, nego i na "odbijanje napada kritičara izraelskih politika".
Istina je da anticionizam može biti paravan za antisemitizam. Ali paušalna izjava da "anticionizam jeste antisemitizam" koristi se kao opravdanje za izraelska razaranja. Obraćajući se parlamentarnom odboru za antisemitizam u svojstvu glavnog rabina, pokojni Jonathan Sacks je tvrdio da su optužbe upućene Izraelu za "rasizam, etničko čišćenje, pokušaj genocida i zločine protiv čovječnosti, izraz antisemitizma". Ne zavedenosti ili neobaviještenosti, već antisemitizma. Nema sumnje da postoji znatan emocionalni naboj u pripisivanju jevrejskoj državi zlodjela koja su ne tako davno učinjena jevrejskom narodu. Ali odbaciti sve takve optužbe kao apriori antisemitske znači dati Izraelu blanko ček i prava kakva nema nijedna druga zemlja na svijetu.
Stapanje Izraela i jevrejskog naroda također je promijenilo značenje jevrejskog identiteta. U 19. stoljeću, emancipaciji Jevreja su se protivili etnonacionalisti, tvrdeći da oni ne pripadaju evropskim društvima i da se tako kvari rasna čistota nacije; prije 21. stoljeća Izrael je svoj identitet shvatao u etnonacionalističkom smislu.
Ideja o "jevrejskoj državi"
Ideja o "jevrejskoj državi" oduvijek je ograničavala kapacitet Izraela da izgradi demokratsku državu ravnopravnih građana. Ta ograničenja su i formalizovana 2018. zakonom o "nacionalnoj državi", kojim je "pravo na nacionalno samoodređenje u državi Izrael" dato isključivo jevrejskom narodu. Izrael je, kao što kaže njegov premijer, Benjamin Netanyahu, "nacionalna država, ne svih svojih građana, već samo jevrejskog naroda". Drugim riječima, postoje dvije klase izraelskih građana.
Promjena u shvatanju značenja antisemitizma šteti i Jevrejima. Jevreje i danas ubijaju, sinagoge se napadaju, šire se teorije zavjere. Korištenje antisemitizma kao batine nije od koristi u suočavanju s takvom bigoterijom. Kao što je Antony Lerman, bivši direktor londonskog Instituta za istraživanje jevrejskih politika, primjetio prije 40 godina, "naša borba nema koristi od… korištenja te riječi toliko široko da u isto vrijeme znači sve – i ne znači ništa".
