Deceniju i po nakon preseljenja na ahiret jednog od najosebujnijih bošnjačkih i bh. književnih i skulptorskih genija, njegova djela ostaju najčvršći bedem našeg jezika i kulture, dok se društvo još uvijek bori s vlastitim hroničnim zaboravom.

Kada je francuski pisac Stendhal govorio da je dobra knjiga istinski događaj u njegovom životu, teško da je mogao naslutiti da će se stoljeće i po kasnije u Bosni pojaviti stvaralac koji će tu misao dovesti do krajnje dosljednosti. Za Nedžada Ibrišimovića, književnost nije bila tek profesija, puki stilski manevar ili hobi – ona je bila sam život.

- Ta živjeti i pisati je jedno te isto - znao je reći čovjek koji je u svakoj rečenici tražio apsolutnu suštinu, uvjeren da su sve važne knjige svijeta možda već i napisane, ali da je istinska tragedija u tome što ih malo ko čita, a i oni koji čitaju, često ne umiju čitati.

Ovog septembra navršava se tačno 15 godina otkako je Nedžad Ibrišimović preselio na bolji svijet. Vrijeme, taj neumoljivi sudija koji prosječne autore brzo potiskuje u arhive, u slučaju Ibrišimovića samo je još jasnije iskristaliziralo dimenzije njegovog monumentalnog opusa. Od prvih bljeskova i romana "Ugursuz", nagrađenog Šestoaprilskom nagradom Grada Sarajeva, pa sve do vrhunaca oličenih u "Vječniku" i "El-Hidrovoj knjizi", Ibrišimović je ostao pojava kakva se, kako je prije nekoliko godina za Stav rekao izdavač i književnik Šimo Ešić, "rađa jednom u sto godina".

"Zmaj koji govori" i sluga riječi

Ibrišimović, osim što je bio pisac, bio je i vrsni skulptor i umjetnik koji je sate i dane provodio vajajući oblike u prostoru, baš kao što je klesao i rečenice na papiru. Svoju inspiraciju, često prožetu onim dubokim, ruhani osjećanjem svijeta, nije pripisivao vlastitoj oholosti. Govorio je skromno da njega, dok stvara, zapravo i nema – da je on tek medij, provodnik i "sluga riječi" koji hvata i bilježi misli što dolaze odnekud iz viših sfera. Zbog toga ga mnogi književni znalci i danas bez ustezanja nazivaju našim "nobelovcem bez Nobelove nagrade".

No, iza figure pisca čija je markantna pojava i duboki, hipnotizirajući glas ostavljala bez daha svakoga ko bi s njim prozborio i riječ, stajao je čovjek rijetke iskrenosti i topline. Njegova kćerka, prof. dr. Adijata Ibrišimović-Šabić, sjeća se djetinjstva u kojem ju je pojava oca pomalo i plašila upravo zbog te nevjerovatne snage i neobičnosti: "Doživljaj je bio kao da sam srela zmaja koji govori."

Adijata pamti sate provedene u Ilijašu, gdje bi Nedžad pozvao nju i braću da im naglas čita rukopise "Vječnika", romana koji je brusio i gradio decenijama. Sjećajući se očeve brige i pitanja: "Je li ovo teško?", primijetila je da je njen otac posjedovao bezgranično povjerenje u običnog, "naivnog" čitaoca. Nije želio povlađivati publici, ali je osjećao moralnu dužnost da kao autor istraži i provjeri svaku činjenicu i riječ kako bi čitalac mogao jednostavno – uživati. Njegov savjet kćerki na početku akademske karijere: "Nemoj se plašiti da budeš dosadna", te očinski ponos nad njenim radom, svjedoče o čovjeku koji je u svemu tražio suštinsku dubinu, lišen svake površnosti.

Između pisaće mašine i klesarskog dlijeta

Za njegove sinove, odrastanje uz oca značilo je život u kojem je radni dan trajao bez prestanka. Oro Ibrišimović prisjeća se djetinjstva obilježenog zvukom pisaće mašine, skicama, skulpturama sa sjenom i stranicama "Vječnika". Za njega, Nedžad je bio svjetska klasa, perfekcionista strog prema radu i učenju, ali istovremeno i brižan otac s kojim se dijelila radost svakodnevice – pa i onda kada bi se sin vratio s koncerta Safeta Isovića na koji je otišao s očevom kartom, a Nedžad uz osmijeh zaključio da mu je srce na mjestu jer mu je sin time ugradio trajni pečat ljubavi prema Bosni i sevdahu.

Ipak, petnaest godina nakon njegovog odlaska, porodica i dalje nosi najveći teret očuvanja njegove ostavštine. Kako s pravom napominje Oro Ibrišimović, Nedžad svoja kapitalna djela nije pisao da bi ih ostavio samo porodici u amanet, već cijelom narodu i državi Bosni i Hercegovini. Akademik Abdulah Sidran davno je proročki poručio da će se "bosanski jezik učiti iz Nedžadovih knjiga", dok su regionalni autoriteti, poput pokojnog Tonka Maroevića i Danka Plevnika, u "Vječniku" prepoznavali jedno od najznačajnijih književnih ostvarenja novijeg doba i trijumf samog bosanskog jezika.

Uprkos tome, sistemska briga o velikanima našeg formata i dalje izostaje. Naša kulturna stvarnost pati od sindroma koji je Šimo Ešić precizno dijagnosticirao rekavši da smo "majstori zaboravljanja". Ako kulturne institucije zaboravljaju žive stvaraoce, oni koji presele među zvijezde prepušteni su entuzijazmu porodice i rijetkih izdavača.

Pisac koji nije pristajao na kompromise

Ibrišimović nikada nije pisao da bi ugađao žirijima, političkim komesarima ili prolaznim ideološkim trendovima. Zbog svojih jasnih, nepokolebljivih stavova često je bio osporavan, ali je na nerazumijevanje odgovarao gospodstvenim mirom i specifičnim humorom. Pamti se anegdota s književnog nastupa u Visokom kada se, nakon čitanja priče iz knjige "Nakaza i vila", profesor iz publike pobunio zbog navodno spornih riječi pred đacima. Nedžad je mirno uzeo olovku, precrtao retke u knjizi i sa smiješkom upitao: "Eto, riješili smo problem! Je li sad u redu?"

Takav je bio Nedžad – nepokolebljiv u suštini, a rasterećen od sitničavosti svijeta. Njegova supruga Nihada, koja mu je tokom stvaralačkog vijeka bila bezuvjetna podrška i desna ruka, podsjetila je da je Nedžad svoje knjige doživljavao kao pisma čitaocima na koja je s nestrpljenjem očekivao odgovor. Posljednje takvo pismo, "El-Hidrovu knjigu", poslao je upravo u godini svog preseljenja.

Ta pisma i dalje stoje otvorena pred nama... Pitanje koje ova godišnjica neumoljivo postavlja našem društvu ne glasi šta je Nedžad Ibrišimović značio za Bosnu i Hercegovinu – to je njegovim monumentalnim djelom odavno zacementirano. Pitanje je jesmo li mi, kao čitaoci i kao zajednica, konačno dorasli da mu na ta pisma odgovorimo.