Fudbalska utakmica Austrije i Izraela u Linzu završila je rezultatom 3:1, ali jedan trenutak iz 56. minute ostao je u prvom planu. Izraelski napadač Saied Abu Farchi postigao je pogodak za 1:1, a zatim potrčao prema korneru, uzeo zastavicu i njome simulirao pucanje iz puške. Sudija mu je pokazao drugi žuti karton, a potom i crveni. Abu Farchi je prethodno već bio opomenut samo četiri minute ranije. Austrija je s igračem više u završnici postigla još dva gola i dobila utakmicu.
Sama odluka sudije nije sporna u smislu fudbalskih pravila. Proslave golova mogu biti sankcionirane kada se ocijene kao provokativne ili uvredljive, a simuliranje pucanja u trenutku kada se rat i oružano nasilje svakodnevno nalaze u središtu međunarodne pažnje teško je posmatrati kao bezazlenu gestikulaciju. Problem počinje kada se ovaj incident stavi u širi kontekst u kojem evropski fudbal već mjesecima pokušava održati privid da je pitanje učešća Izraela odvojeno od rata u Gazi.
Samo dan nakon utakmice u Linzu, veznjak Republike Irske Jason Knight javno je rekao da ne smatra da bi predstojeća utakmica Irske i Izraela trebala biti odigrana.
Irski reprezentativci najavili su da će razgovarati o tome kako će se postaviti prema utakmici, a prema pisanju Irish Timesa, među mogućim zajedničkim potezima igrača jeste i doniranje premija za te dvije utakmice humanitarnoj organizaciji koja djeluje u Gazi.
Knightova izjava posebno je važna zato što dolazi iz same reprezentacije. Irski fudbal već dugo otvoreno kritikuje odnos evropskih sportskih institucija prema Izraelu. Fudbalski savez Irske ranije je tražio da UEFA suspendira Izrael iz takmičenja, a ove godine pokušao je dobiti i garanciju da se Irska i Izrael u budućnosti ne sastaju u istim grupama. UEFA je i taj zahtjev odbila. Obrazloženje koje je irskoj strani prenio generalni direktor FAI-ja David Courell bilo je da se zemlje razdvajaju u žrijebovima u određenim političkim situacijama kada između njih postoji direktan sukob, dok između Irske i Izraela takvog sukoba nema.
Istovremeno, UEFA dopušta Izraelu da nastavi igrati međunarodne utakmice.
Sve to pokazuje da utakmica odavno nije običan sportski događaj. Irska federacija pokušava pronaći način da ispoštuje obaveze prema UEFA-i, a istovremeno odgovori na snažan pritisak koji dolazi iz vlastite zemlje. Dio irske javnosti traži bojkot, više od 160 irskih sportista potpisalo je otvoreno pismo povezano s utakmicama, dok je i selektor Heimir Hallgrímsson javno problematizirao činjenicu da će njegova ekipa igrati protiv Izraela.
Upravo tu dolazimo do pitanja koje posljednjih mjeseci postaje sve teže zaobići: zašto je Rusija nakon invazije na Ukrajinu suspendirana iz međunarodnih fudbalskih takmičenja, dok se Izraelu, uprkos ratu u Gazi i pritisku dijela evropske javnosti i sportskih organizacija, i dalje omogućava nastup?
To nije poređenje koje su izmislili irski reprezentativci. Irski selektor Hallgrímsson već je javno ukazivao na različit tretman Rusije i Izraela, a FAI je zbog odnosa prema Izraelu i ranije pokušavao izvršiti pritisak na UEFA-u. Irska ministrica za sport Marian Harkin također je govorila o dvostrukim standardima u međunarodnom sportu.
Naravno, postoje razlike između slučajeva Rusije i Izraela koje evropske fudbalske institucije mogu navoditi kao osnovu za različite odluke. UEFA nije donijela odluku o suspenziji Izraela, a njena pravila o odvajanju reprezentacija u žrijebu imaju svoje kriterije. Međutim, upravo zbog odluke da je ratni kontekst mogao biti dovoljan razlog za potpuno isključenje Rusije, teško je izbjeći poređenje s načinom na koji se tretira Izrael.
Ovdje se više ne govori samo o tome treba li neki fudbaler dobiti žuti ili crveni karton. Abu Farchijeva gesta može biti sankcionirana prema pravilima igre i za to postoji jasno obrazloženje. Ali ako međunarodne sportske institucije priznaju da određeni politički i ratni kontekst može utjecati na pravo jedne države da učestvuje u međunarodnom sportu, onda kriteriji po kojima se takve odluke donose moraju biti dovoljno jasni da ih javnost može razumjeti i primijeniti na slične slučajeve.
U suprotnom, fudbal ulazi u prostor u kojem pravila vrijede strogo na terenu, dok se mnogo veća pitanja oko reprezentacija i država prepuštaju političkim procjenama institucija. I upravo tu nastaje osjećaj dvostrukih standarda koji je sve teže ignorirati.
Posebno je znakovito što se sada i sami fudbaleri počinju uključivati u raspravu. Knight nije najavio da će odbiti igrati. Naprotiv, svjestan je da će utakmica biti odigrana. Njegova izjava pokazuje unutrašnju dilemu igrača koji treba izaći na teren u takmičenju čija pravila nije donosio i čije političke posljedice ne može kontrolirati. Irski igrači će, prema najavama, pokušati dogovoriti zajednički stav, dok se kao mogući simbolični odgovor spominje i doniranje njihovih premija za utakmice humanitarnoj organizaciji koja radi u Gazi.
U međuvremenu, Abu Farchi će propustiti narednu utakmicu protiv Irske zbog crvenog kartona koji je dobio nakon proslave gola. Njegov potez je kažnjen odmah, pred očima sudije i prema pravilima utakmice. Izrael će, međutim, i dalje biti na terenu, jer odluku o njegovom učešću ne donosi sudija nego evropske fudbalske institucije.
U tome je i najveća ironija cijelog slučaja. Jedna gesta može biti dovoljno jasna da za nju uslijedi trenutna kazna, dok se o odgovornosti međunarodnog sporta prema državama koje učestvuju u ratovima raspravlja mjesecima bez jedinstvenog kriterija.
I zato priča iz Linza nije završena crvenim kartonom Saiedu Abu Farchiju. Njegova proslava trajala je nekoliko sekundi, odluka sudije još kraće. Mnogo duže traje rasprava o tome zašto se Izraelu i dalje omogućava da igra međunarodni fudbal i jesu li kriteriji koji su primijenjeni prema Rusiji nakon početka rata u Ukrajini spremni biti primijenjeni i u drugim slučajevima.
Dok god na to ne postoji uvjerljiv i dosljedan odgovor, svaki novi susret Izraela s evropskim reprezentacijama nosit će sa sobom i pitanje koje više nije moguće sakriti iza fraze da je sport odvojen od politike.


