Odluka Vlade Crne Gore da od novembra 2026. godine uvede vize za državljane Turske, Rusije, Kine, Bjelorusije i Saudijske Arabije nije nikakva strateška mudrost, već klasičan primjer birokratske poslušnosti koja se graniči s ekonomskim samoubistvom. U zanosu ispunjavanja briselskih formulara, Podgorica je odlučila da puca u vlastitu nogu, zanemarujući prostu činjenicu da se računi ne plaćaju pohvalama evropskih činovnika, već realnim novcem koji donose turisti i investitori.

Ovaj potez, upakovan u šuplje fraze o "jačoj konkurentnosti", zapravo je udžbenički primjer kako politička elita, odvojena od stvarnosti, žrtvuje vitalne nacionalne interese zarad iluzije o ubrzanom evropskom putu.

Za shvatanje razmjera štetnosti ove odluke ne treba nam duboka geopolitička ekspertiza, već samo osnovna ekonomska logika. Rusija i Turska nisu tek tamo neke zemlje na mapi one su decenijama predstavljale krvotok crnogorskog turizma. Riječ je o stotinama hiljada gostiju, vlasnicima nekretnina koji su ulagali u primorje kada drugi nisu, te investitorima koji su pokretali poslove. Istovremeno, Saudijska Arabija i Kina su tržišta s ogromnim potencijalom, čiji su turisti visoke platežne moći tek počeli otkrivati Crnu Goru.

Uvesti vizu ovim tržištima je neshvatljiv udar na vlastiti turizam pa samim tim i ekonomiju. Savremeni turista traži jednostavnost. Suočen s administrativnim barijerama, vađenjem dokumenata i čekanjem u redovima pred VFS centrima, on se neće zamarati. Jednostavno će otići u konkurentsku zemlju na Mediteranu koja mu nudi odmor bez nepotrebne glavobolje. Tvrdnja Ministarstva vanjskih poslova da će ova mjera "ojačati konkurentnost" Crne Gore stoga nije samo netačna – ona je uvreda za inteligenciju svakog ko razumije osnove tržišta. Konkurentnost se jača ukidanjem, a ne uvođenjem barijera.

Ovaj scenario nije nepoznat ni u Bosni i Hercegovini. Godinama se iz Brisela vrši pritisak da se uvedu vize za građane Turske i zemalja Bliskog istoka, ignorišući činjenicu da upravo ti gosti pune sarajevske i druge gradske budžete, produžavaju turističku sezonu duboko u jesen i ulažu u nekretnine i biznis. Ta slijepa poslušnost, koja interese domaće ekonomije podređuje apstraktnim zahtjevima vizne politike EU, predstavlja recept za propast.

Političari i u Podgorici i u Sarajevu moraju shvatiti da njihove zemlje nisu punopravne članice Unije i da nemaju pristup njenim kompenzacijskim fondovima koji bi nadoknadili ovakav ekonomski udar. Slijepo usklađivanje bez članstva je najgora moguća pozicija: preuzimate sve obaveze i troškove, a ne dobijate nikakve benefite. To je politika koja služi briselskoj formi, a ne domaćoj suštini.

Crnogorska administracija pokazuje i zabrinjavajući nedostatak institucionalnog pamćenja. Nije prošlo ni godinu dana od ishitrene suspenzije bezviznog režima s Turskom krajem 2025., kada su i najviši zvaničnici, poput predsjednika Jakova Milatovića, priznali da je takav potez bio "ekonomski štetan". Umjesto da se iz te greške izvuče pouka, sada se ista, samo trajno štetnija politika, ponovo nameće kao rješenje.

A dok se političke elite bave visokom politikom viznih režima, temeljna povezanost u regionu ostaje na nivou devetnaestog vijeka. Najbolji simbol tog nemara je putna veza između Sarajeva i Podgorice preko Šćepan Polja. Ta dionica nije magistrala, već test izdržljivosti za vozače i vozila. Uska, opasna cesta s odronima i vječitim gužvama na graničnim prelazima direktno odbija hiljade turista iz Bosne i Hercegovine koji bi rado proveli odmor na crnogorskom primorju.

Dok se troši energija na udovoljavanje Briselu mjerama koje će otjerati goste s dalekih tržišta, istovremeno se ne rješava problem koji odbija goste iz prvog komšiluka. To je vrhunac apsurda: zatvarate vrata onima koji dolaze avionom, a onima koji bi došli automobilom niste u stanju napraviti ni pristojan put.

Na kraju, odluka o uvođenju viza nije znak snage ili evropske zrelosti. Ona je odraz provincijalne politike koja ne razumije vlastite ekonomske interese i koja je spremna da žrtvuje blagostanje svojih građana za tapšanje po ramenu iz stranih prijestolnica. Briselska pohvala neće platiti račune ni napuniti prazne apartmane. To je lekcija koju političari, izgleda, moraju naučiti na teži način – preko leđa vlastite privrede.