Danas, 11. marta, Bosna i Hercegovina se s ponosom i dubokim pijetetom prisjeća rođendana Jovana Divjaka, čovjeka koji nije bio samo vojni strateg, već moralna vertikala i simbol građanskog otpora u najmračnijim trenucima historije ove zemlje. U vremenu kada su se mnogi povlačili, Jovan Divjak je odabrao teži put – put univerzalnih ljudskih vrijednosti i odbrane zajedničkog života.

Kada je u aprilu 1992. godine počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, Jovan Divjak, tada oficir koji je veći dio karijere proveo u JNA, donio je sudbonosnu odluku. Napustio je udobnost i sigurnost koju mu je nudila agresorska strana i stavio se na raspolaganje Teritorijalnoj odbrani RBiH. Njegov čin nije bio samo vojni manevar, već snažna poruka da odbrana Sarajeva i Bosne nije borba jednog naroda protiv drugog, već borba civilizacije protiv barbarizma.

Jedan od najsvjetlijih trenutaka njegove vojne karijere dogodio se 3. maja 1992. godine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. U trenucima visokih tenzija, Divjakov glas se prolomio preko radio-veze komandujući: "Ne pucaj!". Tim činom je spasio živote vojnika JNA, ali još jednom demonstrirao i čast Armije RBiH, pokazujući da se rat može i mora voditi uz poštovanje Ženevskih konvencija i vojničke etike.

Nakon rata, general Divjak nije otišao u penziju da bi uživao u lovorikama. Dok su granate još uvijek padale na grad, godine 1994. osniva Udruženje "Obrazovanje gradi BiH". Njegova misija postala je pomaganje djeci koja su izgubila roditelje u ratu, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Do svoje smrti, kroz fondaciju je obezbijedio stipendije za više od 7.000 učenika i studenata, direktno ulažući u budućnost zemlje koju je branio mačem, a kasnije i perom.

Divjakova plemenitost nije prošla nezapaženo ni na međunarodnom planu. Dobitnik je brojnih priznanja, uključujući francuski Orden Legije časti, što potvrđuje da su njegove vrijednosti prepoznate kao univerzalna dobra. Njegov integritet ostao je nepokolebljiv čak i tokom hapšenja u Beču 2011. godine po srbijanskoj potjernici, kada je čitavo Sarajevo izašlo na ulice da podrži svog "Čika Jovu".

Za njega je biti Bosanac i Hercegovac značilo biti Čovjek. Njegova skromnost bila je legendarna, a često je bio viđen kako šeta sarajevskim ulicama, razgovara s građanima i s istim uvažavanjem tretira i svjetske diplomate i trgovce na pijaci. Njegovo naslijeđe nas podsjeća da su čast, dostojanstvo i obrazovanje jedini temelji na kojima se može graditi sretna budućnost.