"Nigde drugde tokom Drugog svetskog rata Muslimani/Bošnjaci nisu iskusili tako masovno stradanje kao na području Priboja", konstatirao je historičar dr. Milan Radanović (zaposlen u Arhivu Srba u Zagrebu) u svome radu koji je predstavio juna/jula 2024. godine na Međunarodnom naučnom skupu u Novom Pazaru i Bijelom Polju.
Taj rad je dopuna njegovog prethodnog istraživanja objavljenog 2019. godine u Sarajevu, u publikaciji "Da pravda ne utihne: spisak žrtava zločina nad Muslimanima na području sreza Priboj na Limu od 1941. do 1945 sa posebnim naglaskom na 1943. godinu".
Spisak u publikaciji sadrži imena 3.624 Bošnjaka u selima Pribojskog sreza koje su ubili četnici Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO) u februarskom zločinačkom pohodu februara 1943. godine.
Potreba za dopunom nastala je nakon što je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu pronašao izvještaj iz 1943. koji govori o stradanju Bošnjaka Pribojskog i Pljevaljskog sreza te godine te nakon što mu je svjedočenja savremenika ustupio nekadašnji direktor Doma Kulture u Priboju Faruk Dizdarević.
Priboj
Operacija protiv Muslimanske milicije izgovor za masovna ubistva Bošnjaka i paljevine kuća i ljudi
Drinski, Mileševski i Durmitorski korpus krenuli su u napade 5. februara 1943, a prethodno zapovjednik Zaharije Ostojić u depeši upućenoj Draži Mihailoviću 1. januara 1943. Ostojić navodi da "treba pripremiti napad sa četiri strane radi definitivne likvidacije Turaka u Čajničkom srezu" te da "pitanje muslimana moramo rešavati na razne načine u raznim krajevima, Sandžaklije se moraju klati, jer ako mi nećemo njih, oni će pokušati nas, dok ih još štiti okupator".
Ideja za februarski ubilački pohod četničkih formacija nastala je krajem 1942. godine po izgovorom poduzimanja vojne operacije protiv Muslimanske milicije u Čajničkom srezu i Bukovici.
Ostojić u pismu navodi "Turci su zagospodarili Čajničkim srezom i presekli vezu (Drinskog korpusa) sa Višegradskom brigadom (JVuO)".
U spomenutoj depeši prvi put je spomenut pravac nastupanja od pravca Prijepolja prema Čajniču preko Pribojskog sreza, ali se ni tu ni u kasnijim dokumentima JVuO, ne spominje da su četnici trebali ujedno da se u Priboju konfrontiraju s Muslimanskom milicijom.
Razlog jednostavan: tamo je nije ni bilo.
Tako da sve što se kasnije dešavalo bilo je usmjereno isključivo na istrebljenje muslimanskog stanovništva u selima Pribojskog sreza.
Historičar Milutin Živković u istraživanjima je došao do rezultata da ni u najvećem dijelu pljevaljskog sreza prema Bosni (izuzimajući Bukovicu) koji je bio nastanjen pretežno Bošnjacima - nije bilo Muslimanske milicije.
Prva operativna zapovijest Draže Mihailovića 3. januara 1943. nije naznačila naseljena mjesta, pogotovo ne muslimanska naselja u kojima su 5. februara počinjeni masovni zločini, već naselja u južnom dijelu Višegradskog i istočnom dijelu Čajničkog sreza, što potvrđuje da je vrhovnoj četničkoj komandi bilo poznato da u Pribojskom srezu nema muslimanske milicije.
U toj operaciji prema Drini, kojom je komandovao Pavle Đurišić, angažirana su četiri korpusa četnika, odnosno odredi: Mileševski sa 1.550 četnika (nastupao preko teritorije Pribojskog i Pljevaljskog sreza), Limsko-sandžački sa 1.650 četnika preko Pljevaljskog sreza prema Bukovici, treći odred sa 1.550 četnika iz Durmitorskog korpusa preko Pljevaljskog i Fočanskog sreza, dok je četvrti nepoznate brojnosti iz sastava Drinskog korpusa išao preko teritorije Fočanskog, Goraždanskog i Čajničkog sreza.
U dijelu zapovijesti koji se odnosi na pravac djelovanja Mileševskog korpusa stoji da idu dvije kolone: prva pod zapovjedništvom Vuka Kalaitovića trebalo je da se u večernjim satima 3. februara okupi u selu Zabrdni Toci i napadne pravcem Zabrdni Toci - Zagrađe - Strgačina.
Druga kolona pod vodstvom Aleksandra Šoškića trebalo je do navečer 3. februara da se okupi u selu Bučje i 5. februara napadne na pravcu Sočice - Đakovići - Hladila.
Na kraju zapovijesti Pavla Đurišića 29. januara 1943, koji je bio na čelu Limsko-sandćačkih četničkih odreda, izričita je napomena: "Postupak: Italijane ne napadati. Sve borce muslimane, ustaše i komuniste ubijati. Žene i decu ne ubijati.Bukovicu spaliti (...)".
No, činjenica da na području zahvaćenom operacijom uopće nije bilo ni partizanskih ni ustaških jedinica, navodi Radanović, "(...) omogućilo je da učinak vojne operacije JVuO, kada je riječ o civilnim žrtvama bude zastrašujući. Predstavnici muslimanskih političkih i vojnih struktura su se u potpunosti oslonili na okupatora smatrajući da će lojalnost okupatoru i vojna i politička kolaboracija garantovati zaštitu muslimanskom stanovništvu. To se pokazalo kao kobna greška".
U historijskim izvorima stoji da su već prvog dana zločinačkog pohoda Đurišićevih četnika zabilježena ubistva žena, djece i nenaoružanih muškaraca u Pribojskom srezu.
Sutradan u Pljevajskom, Fočanskom i Čajničkom srezu te da su spaljena sva muslimanska naselja kroz koja su prošli.
Radanović tvrdi da u tome nema nikakve slučajnosti. On se pita zašto se to dogodilo uprkos Đurišićevom naređenju da se to ne čini? Kao ozbiljan istraživač, koji se oslanja na do sada dostupne dokumente, konstatira da nema direktnih dokaza da je bilo usmenih naređenja, ali nema ni dokaza da je to bila slučajnost.
Njegov zaključak je "naprotiv, sled događaja ukazuje da je reč o unapred planiranim akcijama".
Četvrta operativna zapovijest Vuka Kalaitovića izdata je 5. februara, nakon što su se četnici 3. februara okupili u srpskom selu Bučje u jugoistočnom dijelu Pribojskog sreza.
U zapovijesti se naročito naglašava:
"Sve starešine sprečt iće pljačkanje srpskih kuća i ako bi se desilo da neko opljačka srpsku kuću, komandant će ga streljati na licu mesta. Sprečiti ubijanje nevine (muslimanske) dece i žena kao i silovanje žena. Svakog muslimana koji je sposoban nositi pušku streljati ga na licu mesta. Ne vršiti paljevine sela, izuzev ako se vodi borba u selu. Žito i ostale artikle ne paliti. Radi održavanja veze povremeno paliti neku građevinu (tursku)".
Međutim i pored ove zapovijesti, 5. februara sve tri kolone Pribojske grupe četnika, kao i obje kolone Prijepoljskih četnika koje su prošle kroz Pribojski srez zapalile su sva muslimanska sela, iako nisu naišli ni na kakav oružani otpor.
Sve tri kolone Pribojske grupe četnika izvršile su masovna ubistva u svim muslimanskim selima, a ubistva su nastavljena sutradan i u selima Višegradskog sreza.
Radanović smatra da su zabrane u zapovijesti bile samo formalne, sročene s ciljem mogućeg opravdanja za unaprijed smišljene zločine.
Dokaz tome je što je Vuk Kalaitović kao zapovjednik jedne od tri kolone Pribojske grupe četnika prekršio vlastitu zapovijest kao komandatna Varoške brigade Mileševskog korpusa četnika.
Draža Mihailović: Čistiti Sandžak od muslimanskog življa i Bosnu od muslimanskog i hrvatskog življa
Dokaz namjere je skica kretanja polovine ljudstva lijeve kolone (1, 4. i 5. četa Novovaroške brigade) za 5. februar 1943. u kojoj je navedeno očito Kalaitovićevo naređenje da treba paliti i ubijati u jednom i ubijati u šest muslimanskih sela i zaselaka.
Da je za sve to i znao, dokaz je da je u pomenutoj zapovijesti naznačeno i "veze će se održavati sa kuririma za šta će mi komandanti kolona ostavljati po tri kurira. Izveštaj mi slati o svakom važnom događaju i po dolasku na cilj (u Zabrđu) komandanti će doći lično do mene".
Ne postoje dokazi da je bilo ko iz komandnih struktura ukorio Đurišića zbog počinjenih zločina nad civilima u 40 muslimanskih sela u Bjelopoljskom srezu januara iste godine.
Đurišićevo naređenje od 8. februara u kojem insistira da bude ubijeno što više muslimana na zauzetom području gornjeg Podrinja dokazuje da je zabrana ubijanja civila od 29. januara bila samo formalne prirode te da je stvarni cilj bio da sva muslimanska sela budu uništena.
To pokazuje i depeša koju je Draža Mihailović krajem marta '43. uputio delegatu Vrhovne komande JVuO Bori Mitranoviću:
"U Sandžaku smo sve Turke po selima likvidirali, sem po varošicama".
A Draža Mihailović je formulirao ciljeve četničkog pokreta ovako: "Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa".
U jutarnjim satima 5. februara 1943, četnici iz desne kolone Pribojske grupe, njih ukupno 300, pod komandom Vukole Tomića krenuli su Pribojskih Goleša u pravcu Požegrmca i Kasidola a onda prema Međurječju i Batkovićima, odakle su nastavili do srpskog sela Bare na granici s Bosnom, gdje su trebali konačiti.
Požegrmac
Desna kolona Pribojske grupe četnika ubijala je 5. februara u Požegrmcu i Kasidolima. Talijanski izvori kazuju da su ta naselja bila zapaljena upravo tog dana.
Obavještajni podaci NDH provenijencije potvrđuju da su muslimanska sela između Kalafata i i Zabrđa toga dana zapalili četnici po zapovjedi poručnika Kalajeta, a potvrđuju i paljevinu Kasidola. U dokumentu stoji: "pri upadu... palili redom sve muslimanske domove i ubijali sav muslimanski živalj".
Također, italijanski izvori kažu da su četnici pod komandom Vukole Tomića ubijali i u Miliješu i na kraju ga zapalili. To isto navodi i izvor NDH porijekla.
Jedan izvještaj Hrvatskog državnog sabora u Zagrebu, nastao u proljeće 1943, navodi da su četnici u Požegrmcu ubili "52 osobe od toga 10 žena i djevojaka, 30 ljudi, 12 djece".
Taj podatak odnosi se samo na žrtve koje su ubijene u seoskoj džamiji koja je poslije toga zapaljena. Među žrtvama je bio i seoski hodža Mehmed Spahić.
Isti izvor navodi da je mještanin Vejsil Sarač zaklan, da je potom razapet i da mu je na kraju odsječena glava, koju su četnici "cijeli dan natuknutu na motku nosili kroz sela".
Prema svjedočenju Šefketa Hasanagića iz Priboja, koji je kasnije bio oficir JNA, četnici su 5. februara 1943. u kući Vejsila Mujezinovića u Požegrmcu zapalili više od 20 osoba.
Kazao je i da je "u kući Murata Hodžića i Emina Mujezinovića, izgorjelo više nedužne nejači, žena i djece, a Murat Hodžić je nađen zaklan ispred svoje kuće, jer je pokušao da bježi".
Hasanagić je sve to vidio sutradan nakon pokolja u Požegrmcu, jer je bio u sastavu grupe Pribojaca koji su, uz dozvolu italijanskih vlasti u Kasidolima i Požegrmcu, pomagali preživjelim Muslimanima.
Historičar Radanović je komparativnom analizom tri spiska ubijenih, koji su iz različitih izvora, ustanovio da je među 89 žrtava u Požegrmcu bilo 49 muškaraca, 18 žena i 22 djece.
Milan Radanović (Foto: portalnovosti)
Kaže kako je izvjesno da toga dana nisu ubijeni svi koji su evidentirani u spiskovima nastradalih, jer je poznato da je najmanje sedmero djece umrlo u zbjegu u danima i mjesecima nakon upada četnika u selo. Među njima su četvero djece Ahme Delalića: Meho (1935), Dedo (1937), Džemila 1939) i Fatima (1940).
Razmjere stradanja pojedinih porodica bile su strašne: 5. februara 1943. ubijen je Mahmut Terzić (1902,) muž Almase Terzić. Ubijeni su i njeni sinovi Haso (1923) i Smail (1930). Kćerka Šemsa (1918) ubijena je u istom razdoblju u Krajčinovićima gdje je najvjerovatnije bila udata. Treći sin Ibro (1925) poginuo je kao pripadnik NOVJ u jesen 1944. Redžep Jaramaz iz Požegrmca, koji je 1943. imao 11 godina, svjedočio je za Saveznu komisiju za popis žrtava rata (SKPŽR) 1964. da su mu četnici 5. februara 1943. ubili oca Mehu (1915), dedu Ferhata (1891) i sestru Smajilu (1933).
U već pomenutom izvještaju nastalom u proljeće 1943, zavedenom u dokumentaciji Hrvatskog državnog sabora, u selu Kasidoli ubijeno je "120 mještana, i to 75 muških, 25 žena i 20 djece" te da je "selo cijelo popaljeno".
Nepotpuni podaci SKPŽ iz 1964. kažu da su "četnici ubili 69 stanovnika, od toj broja 43 muškarca, 14 žena i 11 djece".
Radanović kaže da su navedeni podaci značajno manji od realnog broja ubijenih Kasidoljana toga dana.
Vjerovatna je pretpostavka da 5. februara 1943. ubijeno više od 200 Muslimana, dok Milutin Živković na osnovu podataka iz Uprave državne bezbjednosti, u navodi da je u Kasidolima toga dana ubijeno 227 ljudi.
Kada je riječ o ukupnom broju žrtava u Kasidolima tokom rata, Radanović je uzeo u obzir i podatke narodnog guslara Džemaila Arnautovića - koji je 1916. rođen u Miliješi - prema kojima su četnici ubili 254 Muslimana, među njima 109 muškaraca, 47 žena i 69 djece.
Kasidoli: Poklani na džamijskom pragu tokom džuma-namaza
U apelu pljevaljskih Muslimana italijanskom guverneru Crne Gore, upućenog 10. februara 1943, stoji da su u Kasidolima "sveštenici zajedno sa ostalim Muslimanima prilikom vršenja molitve (džume) poklani na samom džamijskom pragu".
Šefket Hasanagić koji je samo dan nakon pokolja bio u tom selu navodi da su četnički saradnici iz Priboja zapalili džamiju.
Pored nje je bila jedna zapaljena i kuća a u njoj "zatekao sam kako se još dime i prže kosti zapaljenih u kući. Tu sam vidio hodžu (Sulejmana) Galizovića i još njih petnaest ili šesnaestu ljudi, žena i djece".
Prema zapisu Faruka Dizdarevića, Hasanagić je u kući porodice Ibragić vidio osmero ubijenih članova te porodice.
Također, u voćnjaku pored kuće na jednoj motki bilo je obješeno unakaženo tijelo Vezire Ibragić, a malo dalje od nje u dubokom snijegu i tijelo njenog dvomjesečnog sina.
Kao i u ostalim slučajevima popisa muslimanskih žrtava četničkog zločina 5. februara 1943, podaci SKPŽR su nepotpuni pa su uzeti u obzir podaci Džemaila Arnautovića.
On navodi da je ubijen 41 stanovnik, ali njegov spisak ne sadrži imena još pet žrtava pa autor pretpostavlja da nisu svi ubijeni istog datuma, ali je realno pretpostaviti da jeste većina.
U strukturi ukupnog broja ubijenih Muslimana od njih 46 bilo je 17 muškaraca, 17 žena i 12 djece.
Što se tiče Međurječja i Batkovića (sela u sastavu općine Zabrđe), Kalaitovićeva kolona je prošla 5. januara, prvog dana operacije.
Prema italijanskim izvorima, Međurječje je tada i popaljeno. Prema nedatiranim izvorima, na području općine Zabrđe "ubijeno 400 osoba, od kojih 150 žena i djevojaka, 150 odraslih muškaraca i 150 djece", a da pritom četnici pod komandom Vukole Tomića nisu naišli na bilo kakav oružani otpor.
U Kalaitovićevoj zapovijesti se navodi da će tri novovaroške čete "izvršiti čišćenja svih musliamsnskih sela na ovom pravcu" (Kula - Jelak - Masnica - Zabrnjica - Brižići - Zabrđe).
Zabrnjica
Na sačuvanoj topografskoj skici, koja pokazuje pravac kretanja na dan 5. februara, u muslimanskim zaseocima koja su zaokružena plavom i crvenom bojom treba "paliti i ubijati", a u zaseocima crvenom bojom treba "ubijati".
U Potocima je, dakle, trebalo paliti i ubijati, a u zaseocima Kula, Jelak, Masnica, Zabrnjica i Zagrađe ubijati.
Za Ristinu je naznačeno da je srpsko naselje, što je podrazumijevalo da ga treba poštedjeti.
Među 211 Muslimana koje su četnici ubili u Potocima, kako je evidentirao Arnautović, bilo je 90 žena, 29 muškaraca i 92 djece.
Ubili su i troje članova porodice Hajima Hajdarevića: suprugu Aliju (49), djecu Lutvu (11) i Muharema (19). Osim Hajima, smrt je izbjegao njegov treći sin Omer (16).
Husi Gojićeviću je 5. februara ubijeno sedam članova porodice: kćerke Aiša (10) i Derviša (8) te četverogodišnja i šestogodišnja kćerka, kojima nisu poznata imena, sin Šerif (3) supruga Zifa (33) i majka Zeina (60). Huso je pod nepoznatim okolnostima ubijen 10. novembra 1944. Podatke o tome popisivačima je dao njihov komšija Ćamil Muratović. Godine 1964, Ragib Sipović je svjedočio da su mu 5. februara četnici ubili majku Minu (45), suprugu Džemilu (33), djecu Azema (7), Azeminu (3) i Zemu (1) te najmlađe dijete, mušku bebu od sedam dana koja još nije dobilo ni ime.
Istog dana počinjen je masovan zločin nad Muslimanima u Hercegovačkim Golešima i u zaseocima Kula i Jelak.
Historičar Radanović kaže kako nema sumnje da je naređenje o ubijanju civila u zaseocima na putu tri čete Novovaroške brigade izdao Vuk Kalaitović.
Naime, u operativnoj zapovijesti od 5. februara naredio je "čišćenje svih muslimanskih sela" na potezu od Pribojskih Goleša do bosanske granice, a što je značilo neselektivno ubijanje civilnog stanovništva.
Broj evidentiranih žrtava 5. februara iznosi 78. Među njima šest muškaraca, 23 žene i 52 djece, uključujući i petero članovo porodice Ćehović. Juso Ćehović je 1964. svjedočio da mu je tog dana ubijen otac Rešo (1888), sestre Ajma (1921) i Fazlija (1940), braća Ahmet (1933) i Halil (1934) te sin Rasim (1942). Osim Jusa, pokolj su preživjeli njegova majka, dvojica braće, sestra i supruga.
Jedan od preživjele braće poginuo je u partizanima 5. maja 1945.
Spiskovi žrtava sugeriraju da ja na području Hercegovačkih Goleša ubijeno više od 80 muslimanskih civila.
Zabrnjica: 253 muslimanske žrtve
Petog februara 1943. lijeva kolona Pribojske grupe četnika prošla je kroz nekoliko zaselaka muslimanskog sela Zabrnjica u tadašnjoj općini Sočice.
Prema naređenju Kalaitovića, na putu prema Zabrđu trebalo je da prođu kroz Zabrnjicu. Bučevski bataljon Pribojske brigade četnika dobio je zadatak "izvršiti čišćenje u s. Borak - s. Jahovina - s. Donji Krajčinovići, s. Munikole i dalje krenuti: s. Šilci, kota 1066 - Preniš - s. Zabrđe".
Trebalo je tim pravcem da prođu tri čete Novovaroške brigade - koje su prethodno u Hercegovačkim Golešima, zaseoku Kula, izvršili masovan zločin - da dalje krenu od Masnice, preko Zabrnjice, Brižića, do Orlovina /1316/ - prema Visu /1322/ i Zabrđu, etnički mješovitom selu.
Toga dana je Novovaroška brigada ubijala u Masnici, Zabrnjici i Brižićima. Dio mještana ubijen je 5. februara, a dio nakon 10. februara kada je počela druga etapa masovnih zločina četnika.
Arnautovićev spisak sadrži 253 žrtve stanovnika Zabrnjice. Među njima je bilo 140 djece (55,3%), 69 žena i 44 muškarca.
Tom spisku treba dodati i troje djece Ramiza Avdića za koje Arnautović ne navodi imena. Prema tvrdnjama Šerife Terzić, koja je kao dijete preživjela februarski pokolj, četnici su u kući Sadika Hrustemovića spalili 32 osobe, a šesnaestogodišnjem Eminu Šumanu odsjekli su glavu.
Lijeva kolona Pribojske grupe četnika trebala je da do večernjih sati 5. februara zaposjedne Zabrđe koje se graničilo sa općinama Mioče i Rudo u Višegradskom srezu te Miletkovići u Čajničkom srezu.
Prema italijanskim izvorima, muslimanski dio Zabrđa zapaljen je do 7. februara, što znači da su muslimanske kuće gorjele i 5. i 6. februara.
To potvrđuje i jedan NDH izvor. U dokumentu se navodi da su četnici u Zabrđu "palili redom sve muslimanske kuće i ubijali sav muslimanski živalj".
Spisak muslimanskih žrtava za Pribojski srez iz 1946. sadrži imena 31 ubijenog Muslimana - 16 muškaraca, sedam žena i osmero djece.
Drugi spisak, onaj iz 1964. kaže da je ubijeno 26 ljudi - 11 muškaraca, sedam žena i osmoro djece.
Radanović kaže da taj broj nije konačan i da je znatno manji od stvarnog.
U spisku žrtava za Priboj (1964) navedeno je četvero članova porodice Polimac iz Zabrđa koje su ubili četnici u Višegradu oktobra 1943.
Arnautović, pak navodi imena Zabrđana ubijenih tokom rata, od toga 47 djece, 13 žena i 25 muškaraca.
Petog februara uslijedilo je paljenje kuća u Plašću, Sočicama i Kukurovićima i izvori ne navode šta se desilo sa stanovnicima tih sela, jesu li se skrivali u šumama pa su se nakon paljevine vratili zgarištima svojih kuća.
Samo se zna da do 9-10. februara tu nije bilo masovnih ubijanja Muslimana. Već 10. februara u tim selima su krenula masovna ubijanja iako na tom prostoru više od godinu dana nije bilo Muslimanske milicije, što će reći da oružanog otpora muslimanskog stanivništva nije bilo.
Zločini nad Muslimanima Kukurovića, Sočice, Plašća, i Poblaća provedeni su od 10. do 25. februara, nakon okončanja četničke vojne operacije, a sve je utvrđeno popisom iz 1964. koji sadrži tačne datume ubistava žrtava.
Komandant Mileševskog korpusa četnika Vojislav Lukačević snosi najveću odgovornost jer je bio prisutan na terenu kada se sve to događalo.
Pokušaj opravdavanja paljenja muslimanskih sela nije prihvatljiv, piše historičar Radanović i dalje navodi: "Povremeni, u izvorima retko navođeni upadi Muslimanske milicije u prethodnomm razdoblju za posledicu nisu imali ne samo masovne zločine nad srpskim civilima već ni spaljivanje srpskih naselja".
Radilo se uglavnom o pojedinačnim zločinima i incidentima koji su bili ponekad odgovor na zločine četnika.
Prijepoljska grupa Mileševskog korpusa 6. februara je upala u selo Poblaće u Pljevaljskom srezu koje je prethodnog dana spalila, a onda prodrla na teritoriju Čajničkog sreza.
O tome u dnevniku Ćirila Dimitrijevuća piše:
"(...) Kažnjeno Dekare, Bučkovići i Okosovići. Noć osvetljena lomačama sa kojih se dizao plamen do neba... Pri prelazu kroz Okosoviće doveli su nam jednu muslimanku sa troje čeljadi. Izveo sam je iz škole (nečitko) i pokazao put za (nečitko) rekao im neka im Bog pomogne. Na putu do sela naišao je jedan četnik koji me obavestio daTurci beže ka Vracama, da su upali u njina (muslimanska) sela, zapalili ih i pobili sve što nije izbeglo".
Đurišić je bio obaviješten o napredovanju jedinica pod komandom štaba Mileševskog korpusa četnika 1943: "Lukačević od linije s Milattkovići - s. Brajnovići - s. Zubanj nadire dalje ka Drini... Paljenje se produžava... italijani dali rok da se Lukačević izgubi sa ove teritorije za 48 sati. Ovo nas nimalo ne uzbuđuje".
Analiza spiskova žrtava potvrdila je da je njihov broj na kraju februarskog klanja, spaljivanja ljudi i paljenja sela bio najveći na području Pribojskog sreza i da se u potpunosti radi o civilnim žrtvama.
Pri tome se dvije trećine žrtava odnosi na žene i djecu, dok je u mnogim naseljima procenat djece među ubijenima 40-50 posto.
"Sve navedeno je", navodi historičar Milan Radanović, "potvrdilo prethodne pretpostavke i tvrdnje da zločini JVuO (četnika, op. a.) počinjeni tokom i nakon operacije februara 1943. predstavljaju najmasovnije i najbrutalnije zločine te formacije tokom Drugog svetskog rata".
