Gledam dvoranu Mirza Delibašić, zatim općenito kompleks dvorana na Skenderiji i gledam političke plakate za izbore i lica koja nam se smiju tažeći od građana da ih opet podrže kako bi i dalje bili država koju drugi brane. Momci u tenama koji su 1992. ispred tog istog platoa Skenderija spremno dočekali agresora nisu čekali da nas drugi brane, sami su preuzeli odgovornost. Danas, pojedini politički akteri koji od građana traže glas imaju hrabrosti i drskosti svima nama u lice izjaviti da je agresija na Republilku BiH bila puka "borba za moć". Isti ti političari i političarke našem narodu po ulici dijele igračku zvanu Frisbee što je popularan aerodinamični plastični ili gumeni disk koji služi za bacanje i hvatanje na otvorenom koji se uglavnom koristi za igranje sa kućnim ljubimcima. Toliko o njihovom poštovanju onih koji bi im trebali dati glas.

Od 2022. do 2026. godine Bosna i Hercegovina nije samo promijenila vlast, nego je prošla kroz period u kojem se vrlo jasno pokazalo koliko je njena državna struktura sposobna da odgovori na ozbiljnu političku i sigurnosnu krizu. Zato ovaj mandat ne treba završavati još jednim predizbornim obećanjem, novim sloganom ili pričom o tome ko je veći patriota, nego svođenjem političkog računa. Četiri godine su sasvim dovoljne da se vidi šta je jedna vlast napravila, šta nije napravila i, što je najvažnije, kako je reagovala onda kada je ustavni poredak Bosne i Hercegovine bio doveden u pitanje.

Milorad Dodik je tokom ovog mandata svoju dugogodišnju političku konfrontaciju sa državom doveo do nivoa na kojem više nije bilo moguće sve svesti na političku retoriku. Tokom 2025. godine vlast Republike Srpske usvojila je niz propisa kojima je pokušala ograničiti djelovanje državnih institucija na teritoriji entiteta, nakon čega je uslijedila ozbiljna institucionalna kriza. OHR je tada govorio o potezima koji imaju obilježja napada na ustavni poredak i de facto secesionističkog djelovanja, dok je Ustavni sud BiH intervenisao privremenim mjerama kako bi spriječio provedbu spornih akata.

Pravi karakter te krize postao je vidljiv 23. aprila 2025. godine u Istočnom Sarajevu, kada je SIPA pokušala izvršiti nalog koji se odnosio na lišenje slobode Milorada Dodika. Pripadnici državne policijske agencije došli su da provedu odluku državnog pravosuđa, ali su ih na terenu zaustavili pripadnici MUP-a Republike Srpske, uključujući naoružane policajce s dugim cijevima. Državna policija nije uspjela izvršiti nalog i povukla se, što je pred očima javnosti pokazalo ono o čemu se godinama govorilo mnogo apstraktnijim jezikom: Bosna i Hercegovina ima državne institucije, ali njihova sposobnost da djeluju u kriznoj situaciji nije jednaka njihovom formalnom postojanju.

Upravo zbog toga treba razbiti i političku mistifikaciju koja je poslije tog događaja stvarana u javnosti. Dodik jeste bio procesuiran pred domaćim pravosuđem, jeste bio osuđen pred Sudom BiH i jeste se našao pod nalogom za hapšenje, ali nije bio uhapšen. Kada je SIPA pokušala izvršiti nalog, entitetska policija je državnim policajcima fizički onemogućila njegovo provođenje. Kasnije, nakon što se Dodik dobrovoljno odazvao Tužilaštvu BiH, nalog za hapšenje je povučen, a određene mjere prema njemu su izmijenjene. Zato nije tačno stvarati sliku da je država izvršila hapšenje, pa da je Dodik naknadno političkom odlukom oslobođen. Ono što se dogodilo bilo je mnogo neugodnije za državu: domaće pravosuđe ga je procesuiralo i osudilo, ali država u jednom ključnom trenutku nije uspjela izvršiti vlastiti nalog za lišenje slobode.

Još prije tog događaja pojavila se međunarodna dimenzija koja je dodatno pokazala koliko je Dodikova politička pozicija bila šira od prostora Republike Srpske. U Bosnu i Hercegovinu su uoči izricanja presude stigli pripadnici mađarske antiterorističke jedinice TEK, formalno u okviru zajedničke vježbe sa MUP-om Republike Srpske. Istraživanja su naknadno otvorila pitanje da li je u pozadini postojala i mogućnost izvlačenja Dodika u Mađarsku u slučaju eskalacije krize, što nikada nije dobilo status pravosnažno utvrđene činjenice, ali je dovoljno ozbiljno da pokazuje koliko je međunarodni kontekst cijele krize bio složen. Istovremeno, različite informacije o prisustvu sigurnosnih struktura iz Srbije i Mađarske dodatno su hranile percepciju da Dodik u slučaju direktnog sukoba s državnim institucijama nije računao samo na vlastitu političku infrastrukturu. Upravo zato je važno razlikovati dokumentovane događaje od političkih interpretacija, jer je stvarna slika već dovoljno ozbiljna i bez pretjerivanja.

Ono što se zatim dogodilo sa američkom politikom prema Dodiku trebalo bi biti posebno upozorenje Sarajevu. Sjedinjene Države su tokom 2025. godine proširile sankcije prema Dodiku i njegovoj mreži, obrazlažući ih pokušajima podrivanja Daytonskog ustavnog poretka, državnih institucija i vladavine prava. Međutim, sankcije nisu bile trajna kategorija. U oktobru 2025. Washington ih je ukinuo Dodiku i nizu povezanih osoba i kompanija, uz obrazloženje da su poduzeti potezi koji doprinose deeskalaciji političke krize.

Nekoliko mjeseci kasnije Dodik se ponovo pojavio u Washingtonu i sastao sa visokim američkim zvaničnicima. Taj događaj ne treba tumačiti ni kao američko priznanje Dodikove politike niti kao dokaz da je Washington promijenio stav o teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine. Ali ga treba razumjeti upravo onako kako međunarodna politika funkcioniše: države mijenjaju taktiku kada procijene da se mijenjaju njihovi interesi i okolnosti. Političar koji je jučer bio pod sankcijama može sutra ponovo postati sagovornik ako se procijeni da razgovor s njim može doprinijeti određenom američkom cilju. To je lekcija koju Sarajevo ne bi smjelo ignorisati.

Najveća greška bila bi vjerovati da će međunarodni faktor uvijek imati isti odnos prema Bosni i Hercegovini. Washington nije Sarajevo, Bruxelles nije Sarajevo, London nije Sarajevo, niti bilo koja druga prijestolnica ima obavezu da vlastitu vanjsku politiku podredi unutrašnjim političkim očekivanjima Bosne i Hercegovine. Sjedinjene Države imaju svoje globalne prioritete i mogu istovremeno podržavati teritorijalni integritet BiH, a razgovarati s političarima koje su ranije sankcionisale. Upravo je to ono što smo vidjeli tokom 2025. i 2026. godine.

Još važniji je širi američki pogled na budućnost Bosne i Hercegovine. Tokom 2026. godine iz Washingtona su se čule poruke da SAD više ne žele voditi klasični model "nation-buildinga" i teške međunarodne intervencije, nego da domaći akteri moraju preuzeti veću odgovornost za budućnost zemlje. Takav pristup sam po sebi predstavlja veoma ozbiljan signal da završava jedna epoha u kojoj se podrazumijevalo da će američka politička i sigurnosna moć uvijek biti posljednja linija odbrane bosanskohercegovačkog sistema. Neće!

Upravo u tome treba tražiti ono što bi se moglo nazvati naslućivanjem kraja. Ne nužno kraja Bosne i Hercegovine, nego kraja jedne međunarodne paradigme u kojoj je domaća politička slabost mogla biti kompenzirana snažnim angažmanom Washingtona. Ako se ta paradigma zaista mijenja, onda će budućnost Bosne i Hercegovine mnogo više zavisiti od sposobnosti njenih institucija nego od toga ko će u određenom trenutku sjediti u Bijeloj kući. A to je za Sarajevo mnogo ozbiljnije pitanje od svih predizbornih parola koje smo slušali i gledali proteklih mjesec dana.

Zato mandat 2022–2026. treba posmatrati kroz ono što se dogodilo kada je kriza došla do tačke u kojoj su institucije morale pokazati svoju stvarnu snagu. Dodik je bio procesuiran i osuđen, ali nije uhapšen kada je državni nalog pokušala provesti državna policija. Međunarodna zajednica je reagovala sankcijama, ali su sankcije kasnije ukinute. Washington je vršio pritisak, a zatim otvorio novi prostor za razgovor. Sve to pokazuje da se međunarodna politika može promijeniti mnogo brže nego što se u Sarajevu mijenjaju političke iluzije.

Zbog toga je pred ove izbore mnogo važnije pogledati šta je vlast ostavila iza sebe nego šta danas obećava. Bosna i Hercegovina je tokom četiri godine imala dovoljno vremena da izgradi snažnije institucije, da ojača sigurnosni sistem, da razvije sposobnosti Oružanih snaga, da ozbiljnije poveže državnu sigurnosnu politiku sa domaćom namjenskom industrijom i da napravi mehanizme kojima bi se na institucionalnu krizu odgovorilo prije nego što ona preraste u sigurnosni problem. Umjesto toga, jedan od najupečatljivijih prizora mandata ostaje slika državne policije koja dolazi izvršiti odluku državnog pravosuđa, a pred njom se pojavljuje naoružana entitetska policija koja joj to onemogućava.

To nije samo priča o Dodiku. To je priča o kapacitetu države.

I upravo zato oni koji su od 2022. do 2026. godine činili vlast ne mogu od građana tražiti da zaborave ovaj mandat i počnu iz početka samo zato što su izbori pred vratima. Politička odgovornost ne završava novim plakatom i novim sloganom. Ako je neko četiri godine imao mogućnost da utiče na funkcionisanje države, onda mora prihvatiti da će građani upravo kroz rezultate tog perioda procjenjivati njegovu politiku.

Najopasnija iluzija koju Bosna i Hercegovina danas može imati jeste uvjerenje da će je neko drugi uvijek zaštititi kada njene institucije zakažu. Svijet se mijenja, američka politika se mijenja, interesi velikih sila se mijenjaju, a Dodikov povratak prema Washingtonu upravo je jedna od ilustracija koliko brzo međunarodni odnosi mogu promijeniti pravac. Ono što ne smijemo mijenjati jeste svijest da Bosna i Hercegovina mora imati institucije koje mogu funkcionisati i onda kada se međunarodne okolnosti promijene.

Mandat 2022–2026. zato nije samo završetak jednog političkog ciklusa. On je upozorenje. Ako je ovo bila posljednja generacija političara koja je mogla računati da će međunarodni faktor priskočiti prije nego što domaće institucije dođu do zida, onda predstojeći izbori postaju mnogo više od izbora nove vlasti. Oni postaju test da li će Bosna i Hercegovina nastaviti živjeti od međunarodnih garancija i političkih improvizacija ili će konačno početi graditi državni sistem koji svoju sigurnost, ustavni poredak i politički opstanak može braniti vlastitim institucijama.

Jer kada Washington jednom kaže da je vrijeme da domaći akteri preuzmu odgovornost, pitanje više nije ko će nas zaštititi.

Pitanje je jesmo li spremni da sami budemo država. Zato treba glasati za one političke subjekte koji su pokazali ne samo svojim sloganima, već i svojim djelima da to možemo biti. A sa igračkom zvanom Frisbee, aktuelni političari se mogu zabavljati nakon izbora, jer ako bude barem malo razmišljanja o budućnosti ove države kod naših birača ništa drugo i neće moći raditi.