Admir Čavalić, doktor ekonomskih nauka i jedan od najaktivnijih zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, u središte pažnje javnosti dospio je nakon odluke o napuštanju Stranke za Bosnu i Hercegovinu. Kao ključne razloge za ovaj potez navodi zasićenost unutarstranačkim "zakulisnim radnjama", kalkulacijama i autokratskim metodama koje su kulminirale, kako navodi, kršenjem stranačkog statuta i uvođenjem javnog glasanja u Tuzlanskom kantonu. Ističući da u politiku nije ušao da bi bio poslušnik ili gubio vrijeme na nadmudrivanja, Čavalić otvoreno govori o pritiscima, orkestriranim procesima i ambijentu u kojem se forsiraju podobni, dok on, govori nam, ostaje posvećen parlamentarnom radu, analizama i konkretnim zakonskim rješenjima.

Pored političkih previranja i najave nastavka puta u nekom novom, slobodnijem političkom projektu, Čavalić u ovom razgovoru nudi i oštru ekonomsku analizu aktuelnih reformi u većem bh. entitetu. Kritički se osvrće na izmjene Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO), upozoravajući na opasnost potpunog utapanja ovog fonda u budžet, te analizira pitanje minimalne plate kao političkog populizma koji ne rješava stvarne probleme radnika. Kao stručnjak koji zagovara tržišnu pravdu i predvidljivost sistema, on objašnjava kako nepredvidive zakonske promjene i nedostatak ekonomske strategije tjeraju investitore i dugoročno ugrožavaju stabilnost tržišta rada, istovremeno dajući savjete za šire političko djelovanje onima koji teže najvišim državnim funkcijama.

Na društvenim mrežama napisali ste da u politiku niste ušli da gubite vrijeme niti da se bavite zakulisnim radnjama, kalkulacijama i nadmudrivanjem u unutarstranačkim odnosima i pozicijama. Otvoreno, šta su bile te "zakulisne radnje, kalkulacije i nadmudrivanja" unutar Vaše sada već bivše stranke u Tuzlanskom kantonu? Je li centrala bila upoznata o ovim dešavanjima?

Ključni problem je što je centrala vjerovatno bila upoznata. Ne samo upoznata, već je moguće da je i orkestrirala sve navedeno. To je mene kao čovjeka istinski iscrpilo jer svi oni koji me poznaju dobro znaju da ja u politici volim parlamentarni rad, volim biti aktivan u javnosti, u medijima, pisati, analizirati, predlagati amandmane, zakone... Dakle, to je moje viđenje politike. Stranačke zakulisne radnje, nešto raditi na loš način, igrati se mačke i miša, uspostavljati nekakve nakaradne odnose, forsirati podobne… to nije moj stil. Ja imam, istina, visok prag tolerancije, a ovo unazad traje mjesecima i na kraju se kulminacija desila krajem januara kada smo imali Kantonalnu skupštinu. Došli smo na tu skupštinu i neka je grupica odlučila da izglasa kršenje člana 58. Statuta Stranke za BiH, koji jasno kaže da se na konstituirajućoj sjednici Kantonalnog vijeća tajnim glasanjem bira predsjednik i potpredsjednici. Međutim, neko je predložio da glasanje bude javno, da se gledamo u oči. Na prvu to izgleda možda dobro, ali to su prakse komunističkih, diktatorskih režima, autokrata. Uostalom, zato se tajno glasa u Bosni i Hercegovini. Dosta delegata je kazalo da je na taj način ugroženo njihovo delegatsko pravo da glasaju.

Zašto smo mi izbjegavali javno glasanje? Prvi razlog je taj što je to obilježje autokrata. Ja se bavim istraživanjima godinama. Kada provodite anonimne ankete, to radite upravo kako biste dobili iskren stav, a ne dobro upakiranu laž. I to je prvi razlog zašto je to problematično. Drugi razlog je taj što ste imali ljude koji će glasati tajno za Admira Huskanovića, načelnika Čelića. Međutim, neki od tih ljudi su nama kazali da im pojedinci prijete, čak i iz drugih političkih subjekata.

Naprimjer?

Neću imenovati te pojedince, ali oni dolaze iz jakih političkih subjekata. Vrlo je vjerovatno da pojedinci svojataju Tuzlanski kanton i žele iskoristiti listu Stranke za BiH kako bi izgurali neke svoje ljude koje ne mogu možda progurati normalno kroz vlastite političke subjekte. Sve u svemu, nije to djelo političkih subjekata, već pojedinaca iz tih političkih subjekata. I bit će vrlo interesantno posmatrati ulaske i izlaske pojedinaca iz političkih stranaka koji se spominju konkretno u Tuzli – ko će biti ti ljudi, iz kojih političkih subjekata izlaze i u koje ulaze, kakav im je background i sl.

Pretpostavljate da će mnogi reći da ste donijeli odluku o napuštanju Stranke za BiH zbog toga što na kraju niste izabrani za predsjednika Gradskog odbora Stranke za BiH Tuzla?

Ono što mene interesuje, i to je sasvim jasno, jeste federalna lista. Tim osobama koje govore da sam ja ovo zbog lista uradio, kao što to inače političari rade, ja sve priznajem ako mi oni samo kažu ime i prezime osobe koja bi trebala biti nosilac federalne liste za izbornu jedinicu osim mene. Dakle, tri su izborne jedinice u Tuzlanskom kantonu, a uopće nema gužve u mojoj izbornoj jedinici. Ako mi samo kažu ime i prezime osobe, jer ja stvarno nisam čuo, niti sam ja osjetio nešto da se borim za listu, sve ću im priznati. Dakle, nemam ime koje je bi mene možda ugrozilo na toj poziciji, to je potpuno deplasiran argument. Znate, ljudi kada se "gužvaju" za liste, oni se "gužvaju" oko kantonalne liste. Ja zbog toga i volim federalne liste jer ne moram se svađati, voditi zakulisne procese, jer je to komotna lista. Neće baš puno ljudi na federalni nivo, tamo treba nešto i pričati, raditi i baviti se visokom politikom.

U saopćenju za javnost navodite da je rukovodstvo stranke, na čelu sa Semirom Efendićem, dovelo do toga da Stranka za BiH nema partnerske odnose ni s jednom političkom strankom – ni ljevice, ni desnice, ni centra. Dakle, ovaj "sukob" između Admira Hrustanovića, vijećnika koji su također napustili Stranku za BiH i Vas s centralom trajao je duže, tj. nije se sve odvilo u posljednjih nekoliko dana?

Ovo sve se povlači duži vremenski period, sada je samo kulminacija. Javnost nije upoznata da sam ja bio kandidat za predsjednika Kantonalnog vijeća prije dvije godine. Ne zato što me zanimaju te funkcije, već na nagovor ljudi koji su htjeli da neko iz Tuzle vodi procese u našem kantonu. Ja sam tada doživio nevjerovatnu neugodnost. Mi smo skupili dvadeset potpisa za smjenu postojećeg rukovodstva i legitimno došli na tu skupštinu, a onda su neki ljudi kazali da oni nisu dali svoj potpis za smjenu, da im je neko "izvukao" potpise i sl. Kasnije ćemo mi dobiti informacije da je neko iz centrale zvao ljude, da je vršen pritisak. Pazite, ja imam visok stepen tolerancije. Kao šef Kluba Stranke za BiH sam zaista davao sve od sebe i to javnost prepoznaje. S obzirom na to da sam vidio da me naprosto ne žele na nekoj unutarstranačkoj funkciji, to je meni dalo signale još tada, prije dvije godine, da sam očigledno nekome konkurencija, nepoželjan, ili neko naprosto ne voli što istinu volim, govorim, pišem i sl. Neko može reći da je to moja politička mana, a neko prednost. Ja jesam slobodniji ili liberalniji u svojim stavovima, ja to priznajem, ali s druge strane donosim i glasove. Ako želite nekog političkog poslušnika, onda ga "od kolijevke do groba" morate stranački "podojiti i sahraniti". Ja nisam taj kadar. Nisam izgrađen od stranke, niti nagrađen, a niti čak finansiran.

Foto: Velija Hasanbegović

Kakve izborne rezultate prognozirate ovoj političkoj organizaciji na izborima koji su planirani za jesen ove godine?

Mogu govoriti za Tuzlanski kanton. Stranka za BiH u Tuzlanskom kantonu na općim izborima 2018. godine imala je dva zastupnika. Četiri godine kasnije, s novim rukovodstvom, mi smo ostali na dva zastupnika. Sada, moguće je da će biti jedan do dva zastupnika, a moja prognoza je da će jedan zastupnik vrlo brzo napustiti ovu političku organizaciju jer će biti tu dok dobije mandat i ide dalje. Definitivno ne očekujem federalnog zastupnika s područja Tuzlanskog kantona. Ja sam dobio direktni mandat, ušao u veoma žestokoj konkurenciji kandidata na mojoj listi – dva SDA, dva SDP, dva DF i ja jedini iz Stranke za BiH. Tu nije prošao NiP, nije bilo Naše stranke, a PDA, SD i dosta nekih koji su imali načelnike nisu mogli proći.

Kada je riječ o državnom nivou, smatram da Stranka za BiH neće imati zastupnika. Očekujem da će biti jedna kompenzacija. Znači, jedna državna kompenzacija, izostanak federalnog zastupnika s područja Tuzlanskog kantona, a vjerovatno i izostanak federalnog zastupnika s područja ostatka FBiH osim Kantona Sarajevo. Ja želim mojoj sada već bivšoj političkoj organizaciji maksimalan uspjeh, volio bih da se to i desi. Oni idu svojim putem, ja svojim. Ovo pričam čisto analitički.

Semir Efendić najavio je kandidaturu za poziciju člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Kakve su njegove šanse u oktobru? Kako generalno gledate na njegovu kandidaturu?

Želim sve najbolje Semiru Efendiću u ovoj utrci, moram biti iskren u tome. Nismo se dugo čuli, nismo bili u komunikaciji ni kada se sve ovo desilo u Tuzli, ali među nama nema nikakve zle krvi. Međutim, imam jedan savjet njemu. Savjetujem mu da usko razmišljanje, tzv. mikromenadžment, kako mi to u ekonomiji zovemo, zamijeni širim pogledima. To je jedini put za Predsjedništvo BiH. Za to ipak treba imati malo šire poglede. Okružiti se malim brojem poslušnih i podobnih nije recept za uspjeh. Ne znam zaista koji su njegovi motivi, ali svako ima demokratsko pravo da se kandidira, pa tako i on. Nemam ništa protiv toga. Štaviše, podržao sam ranije tu kandidaturu, ne mogu sada biti protiv nje. Da li je ona napravila neke probleme, da li je imala efekte, sigurno jeste. Bože moj, želim Efendiću sve najbolje uz taj savjet da mora imati malo više širine ako se želi baviti tim predsjedničkim poslom.

Nastavlja li Admir Čavalić svoj politički put? Vode li se neki pregovori? Svjesni ste da će Vas sada mnogi optuživati da ste "koketirali" s drugim političkim organizacijama i dok ste bili član Stranke za BiH?

Nastavljam. Jedan sam od najaktivnijih, ako ne i najaktivniji zastupnik po svim kriterijima. Vidim efekte svog djelovanja, a dobio sam u ovih nekoliko dana i dosta poruka podrške. Svjestan sam da se politika ovdje ne može voditi bez stranke. Svjestan sam i toga da neki govore kako bih trebao osnovati svoju stranku, ali mislim da je za to prekasno. Za takvo što imam grupu ljudi, imam dosta istomišljenika, ali nisam ja tog profila. Moj posao je u parlamentu, da se bavim konkretnim stvarima politike.

Što se tiče drugih političkih subjekata, ako bih želio nastaviti baviti se politikom, a mislim da imam želju jer osjećam da postižem neke rezultate, da pravim promjenu, moram kazati da ima dosta poziva već od one prve sjednice kada smo Stranku za BiH napustili. Međutim, mi stvarno ne prelijećemo niti imamo kakve rezerve. Imamo neki politički kapital, a nismo baš kriminalci, neki hohštapleri na lošem glasu da nas se neko stidi. Tako da ću ja vjerovatno s tom grupom nastaviti u nekom drugom političkom projektu.

Kome ste najbliži?

Ne znam. Ne morate me to pitati. Vrlo sam ideološki profiliran iako pitanje ideologija kod nas nije do kraja razrađeno. Ono što znam jeste da mogu samo u politički subjekt u kojem imam određenu slobodu, širinu djelovanja. Ne mogu u politički subjekt gdje ću samo klimati glavom, "zapaliti" svoju diplomu i govoriti kako mi neko naredi. Jednostavno nisam kalibriran za to.

Vi ste u prvom redu doktor ekonomskih nauka. Osim toga, zastupnik ste i u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH. Kroz svoj politički angažman, prema vlastitom priznanju, htjeli ste utjecati na promjenu društva, ekonomije i politike. U tom smjeru se i kretao Vaš politički angažman. Jedna od najsvježijih tema u javnom prostoru svakako su izmjene Zakona o PIO. S obzirom na nepovoljan omjer radnika i penzionera, koliko su predložene izmjene Zakona o PIO dugoročno održive bez ozbiljne reforme tržišta rada?

Ovo su parametarske reforme u čiju "zamku" se i palo tokom glasanja. Te parametarske reforme, istina, donose vrlo povoljne izmjene koje se odnose na indikatore za usklađivanje, na činjenicu da se dva puta godišnje usklađuju penzije. To je dobra stvar i to garantira da će naši penzioneri imati do 17 posto, malo manje ili malo više, usklađivanja penzija za ovu godinu. To je pozitivna stvar, zbog toga je i jednoglasno usvojen ovaj prijedlog. Međutim, problem je što se u tom setu zakona "sakrilo" još nešto, a to su članovi 6, 9 i 11. Članovi 9. i 11. nisu baš razumljivi za javnost, a odnose se na činjenicu da se PIO fond potpuno utapa u budžet. Bivši premijer Fadil Novalić ga je stavio na trezor po uzoru na entitet RS, a sada ga premijer Nermin Nikšić "utapa" u budžet. To je dokaz više o nestabilnosti PIO fonda jer on prestaje biti fond, on postaje transfer, budžetska stavka. To sam pokušao amandmanski promijeniti, nije uspjelo i nisam uspio ni objasniti javnosti zašto je to problematično. Dakle, sve zemlje regiona, pogotovo zapadne zemlje, odvajaju ga od budžeta. Mi smo od vanbudžetskog fonda došli do trezora.

Foto: Velija Hasanbegović

Da bi penzijski sistem opstao potrebno je više radnika. FBiH će to pokušati ostvariti time što će iznos minimalne penzije usloviti i s dužinom radnog staža, tj. sistem pokušava na taj način ljude dodatno primorati na rad. Smatrate li Vi da ovo može dovesti do kontraefekta, tj. da ljudi koji imaju relativno malo godina uplaćenog radnog staža naprosto izgube motiv za uplaćivanjem doprinosa i da se okrenu, primjera radi, životnom osiguranju?

Tako je, to je sada pitanje člana 6. I to je klackalica koja nas može odvesti u dva suprotna pravca. Može nekoga motivirati da počne raditi, a nekoga demotivirati jer je svjestan da će imati minimalnu penziju koja nije dovoljna za preživljavanje. Teško se oteti dojmu da planirane zakonske izmjene idu u korist samo određenim kategorijama penzionera, a ne nude sistemsko rješenje za sve. Trenutni penzioneri će uživati povlastice, dok će budući biti, možemo tako reći, značajno oštećeni.

Savez samostalnih sindikata je krajem godine na sjednici Ekonomsko-socijalnog vijeća zatražio od Vlade FBiH da donese novu odluku u vezi s minimalnom platom, a koja bi s trenutnih 1.000 KM porasla na 1.200 KM. Također se govorilo i o utvrđivanju visine minimalne plate na osnovu stručne spreme. Bez efikasnog rasterećenja realnog sektora, tj. ekonomske strategije, vodi li ovo u novi problem? Da pojednostavimo, hoće li mali i srednji biznisi biti primorani na stavljanje ključa u bravu ili na otkaze radnicima? Hoće li ovo inhibirati nova zapošljavanja u svim područjima realnog sektora?

I sada smo mi u nekoj recesiji, definitivno. Barem po zaposlenosti. Kada je riječ o toj diferencijaciji minimalne plate, ja sam bio protiv toga. S kolegom Dženanom Kulovićem s Univerziteta u Zenici pisao smo čak i jedan stručni rad na tu temu. Ne možemo mi ljude diferencirati na bazi stručne spreme. Tržište rada ima jedan kriterij daleko važniji do toga – koliko ko doprinosi. I hvala Bogu da je tako. Danas neko bez ikakve stručne spreme, poput majstora, bravara i slično, može zaraditi više od mene koji sam univerzitetski profesor. Ja mislim da je to tržišna pravda i da tako i treba da bude. To što sam ja stekao neku diplomu u nekom zatvorenom sistemu ne treba mene na tržištu rada prenaglašavati u odnosu na nekoga ko je napustio školu i odlučio se baviti nekim zanatom. Mi tim prenaglašavanjem možemo dovesti samo do inflacije lažnih diploma. Ako je samo diploma mjerilo kvaliteta čovjeka na tržištu rada, onda će se početi još više štampati lažne diplome. Tu sam zaista jasan – idealno bi bilo da prepišemo švicarski ili danski model, da se jednostavno država izbaci iz te jednačine, da se to ostavi sindikatima i poslodavcima kroz granske ugovore ili ugovore, svejedno, i da se tako definira minimalna plata. U Švicarskoj i Danskoj vlada ne definira minimalnu platu. Ne vidim baš nešto da se ljudi tamo žale na visine plate. U ovim "istočnijim" režimima vlade se upregnu, smore se oko te minimalne plate i opet su svi siromašni u komparaciji s ostatkom Evrope. Zašto se treba vlast izuzeti iz pitanja minimalne plate? Jer je minimalna plata čisti politički populizam. Ta plata neće zadržati našeg radnika na našem tržištu, neće ga učiniti sretnim. To je samo da se igrate brojevima. Nas treba zanimati prosječna plata, medijalna plata, veće plate… Ukratko, plate koje istinski čine sretnim radnika! Mi smo vjerovatno jedna među vodećim zemljama Evrope koja ima najveći broj radnika na minimalnim platama. Isto kao što imamo najveći broj penzionera na minimalnim penzijama. To nije uspjeh ma koliko dizali minimalnu penziju i minimalnu platu.

Kako će kombinacija povećanja minimalne plate, promjena u visini penzija i uvođenja neradne nedjelje utjecati na inflatorna kretanja u FBiH u tekućoj godini, ali i godinama koje slijede?

Mi inflaciju već živimo – četiri posto prošle godine, dva posto u eurozoni. Još gore, ovo sve direktno utječe na tržište rada. Kada uzmete podatke federalne Poreske uprave koji se odnose na januar, imamo gotovo 10.000 manje zaposlenih. Sad smo vraćeni na kraj 2023. godine. Da ste došli na kraj 2023. godine u Poresku upravu i tražili podatke o zaposlenosti, dobili biste podatke koji su gotovo identični podacima danas. Malo mi je kao ekonomisti suludo da nemamo rast zaposlenosti.

Šalju li ove česte izmjene zakona poruku nestabilnosti stranim i domaćim investitorima?

To je pravo pitanje! Najgora stvar za ekonomiju jeste nepredvidljivost. Bolje je imati loš zakon koji je predvidljiv nego "dobar", populistički zakon koji je nepredvidljiv. Nas pojede ta nepredvidljivost. Ovo nije samo problem za strane, već i za domaće investitore. Niko više ne zna hoće li u narednom mjesecu neko dobiti neku ideju da nešto uradi. Za investitore naravno da je to katastrofa. Investicije se planiraju pet, deset, petnaest, dvadeset godina, negdje i pola vijeka unaprijed. Mi imamo "razvučeno" okruženje – sutra se mijenjaju troškovi rada, kada možete raditi i kada ne možete, ko može, ko je izuzet i ko nije... Svakog dana imamo nešto novo. To nije dobro.