Jesen je oduvijek bila varljiva. Dok se priroda predaje jednoj dostojanstvenoj melankoliji, u našoj zbilji počinje sezona najprimitivnije trgovine, sezona političkog mešetarenja. U zraku se osjeti miris suhog lišća i ispranih obećanja. Opustjelim ulicama naših gradova, iz kojih život curi kao voda kroz rešeto, krstare trgovački putnici nove ere - izbori 2026. Umjesto enciklopedija i posuđa, oni u svojim pohabanim koferčićima nose šarenu lažu upakovanu kao obećanje u bolju budućnost. Prodaju budućnost narodu bez sadašnjosti, nudeći toplu riječ kao zamjenu za topli obrok. A narod, odgojen na nasljeđu šutnje i pasivnosti, nijemo posmatra tu povorku licemjera, kao da gleda reprizu serije čiji kraj odavno zna.

To nasljeđe posmatrača je naš najteži balast. Generacije su odgajane da ne talasaju, da se ne miješaju, da čekaju da neka viša sila – partija, komitet, međunarodna zajednica – presudi u njihovu korist. Ta navika je stvorila savršenu publiku za rasprodaju svega što je ikada imalo vrijednost. Dok se trgovački putnici utrkuju ko će dati bolji popust na nacionalni ponos, publika sjedi u mraku i aplaudira, ne shvatajući da je predstava odavno gotova i da se na bini prodaju poslednje mrvice njihovog dostojanstva. U tom apsurdu, tradicija je postala smetnja, nešto nazadno i provincijalno, osim u onim rijetkim prilikama kada zatreba kao jeftin kostim za predizborni skup. Tada se licemjerno potežu priče o korijenima, dok se istovremeno sjekira drži spremna da te iste korijene sasiječe čim se kamere ugase.

A u središtu te pustoši djeluje posebna sorta kameleona, onih koji su zanat političkog preživljavanja doveli do savršenstva. Njihov cilj nije prosperitet, nije država, nije narod. Njihov cilj je plansko satiranje i razvodnjavanje svega što čini bošnjačko biće, jer se u toj bezličnoj, amorfnoj masi najlakše vlada. To je perfidna, svjesna destrukcija koja se ne provodi tenkovima, već narativima. Kroz slatkorječive floskule o modernosti i urbanosti, oni ubijaju duh, guše identitet i proglašavaju ga teretom. Za tu grupu ništa nije sveto. Porodica je tek glasačka baza, vjera je folklor za praznike, a država je samoposluga iz koje se nemilice krade dok ima zaliha. Sve te kategorije za njih su samo alati podređeni jednoj jedinoj svetinji – vlastitom komoditetu i fotelji u koju su se zavarili.

Da bi ta prevara uspjela, potreban je dobar marketing. Njihova politika djeluje kao šumeća tableta za nacionalnu svijest. Baciš je u čašu medijske pažnje, ona šišti, pjeni se, stvara iluziju nekog dešavanja pod blještavim reflektorima gradskih televizija, a na kraju ostavi samo obojenu vodicu bez ikakve koristi i bljutavog okusa. Identitet koji je preživio stoljeća agresije sada se "liječi" tako što se rastapa u prividu lažne tolerancije. Taj urbani cinizam, zaogrnut plaštom progresa, najopasniji je otrov. On tiho provodi asimilaciju, uvjeravajući nas da je odricanje od sebe samih jedini put ka Evropi, dok nam istovremeno otimaju i ono malo zemlje na kojoj stojimo.

I šta onda preostaje čovjeku koji sve to vidi? Kakav je njegov odgovor na ovaj cirkus? Smijurica od revolucije. Bijeg. Vrhunac otpora sveden je na eskapizam – kupovinu stare vikendice u nekoj zabiti, nabavku limene peći i bijeg od civilizacije koja ga je izdala. To je tiha kapitulacija, individualni pokušaj spašavanja u moru kolektivnog potopa. To je priznanje da je bitka izgubljena i da je jedino što se može sačuvati goli život, daleko od buke i bijesa. Slijeganje ramenima uz kratko: "Eto vas tamo".

Pitanje koje ostaje visiti: Ako su oni tamo, a gdje ćemo mi?