Ono što mene uvijek fascinira jeste nivo našeg zaborava i naivnosti. Ibretimo se zbog priloga RTRS-a, televizije koju je osnovao agresor na Republiku BiH kao svoje propagandno glasilo. Zgražavamo se nad "kontroverznim" prilogom koji je u emisiji Pečat emitovao taj isti RTRS o Bošnjacima koji kupuju stanove u Istočnom Sarajevu/Lukavici i interpretirao to kao "opasan trend" ili navodni "plan" koji bi mogao promijeniti demografsku sliku lokalnog srpskog većinskog područja. Nazovimo stvari pravim imenom. Fašizam u svom izvornom obliku, iskazan od strane TV kuće koju je osnovala vojna sila koja je držala pod najdužom vojnom opsadom u historiji isti taj grad o kojem prilog govori. I šta je tu čudno?

Sarajevo, kao glavni grad bivše SR Bosne i Hercegovine, a potom i Republike Bosne i Hercegovine, bio je i ostao glavni cilj destruktivne velikosrpske politike. Sila je bila instrument ostvarivanja te politike i mi to često zaboravljamo, baveći se posljedicom tog nasilja nad ovom državom i svim njenim narodima. Bošnjačka politika je uvijek bila inkluzivnog karaktera, u kojoj su svi narodi Bosne i Hercegovine imali svoja prava. A srpsko-hrvatska fašistička osovina u Bosni, oličena u SDS-u (SNSD-u) i HDZ-u BiH, vodila je i dan-danas vodi elitističku politiku übermenša – nadetnija, koji ne smiju dozvoliti Bošnjacima da u državi u kojoj su većina imaju pravo da se barem pitaju o njenoj sudbini. Opći i prešutni konsenzus Beograda i Zagreba još od 1939. jeste da Bošnjaci moraju nestati milom ili silom, a ka ostvarenju tog cilja ne biraju se sredstva – od sile do kompromitacije, a da mogu, da im to međunarodne okolnosti dozvoljavaju, obje politike, i iz Zagreba i iz Beograda, bi i danas posegle za silom. Beograd tu prednjači i ne bi im to bio prvi put…

Generalštab JNA, kao vid vojnog pritiska na vlast u SR BiH da odustane od svojih aspiracija za nezavisnošću u situaciji kada se bivša Jugoslavija raspada, 20. septembra 1991. godine je, pod izgovorom osiguranja vojnog aerodroma u Mostaru, poslao dijelove Užičkog i Podgoričkog garnizona JNA u BiH. Ove snage sa teritorije SR Srbije i SR Crne Gore tih septembarskih dana stupaju na tlo BiH i vrše prikrivene pokrete trupa i MTS-a po zadatim pravcima (desno, uključivo republičkom granicom duž gornjeg toka rijeke Drine, lijevo, isključivo donji tok rijeke Neretve, sa krajnjim ciljem ovladavanja gradovima u tom obuhvatu i komunikacijskim pravcima Bijeljina – Tuzla – Sarajevo – Foča – Trebinje). Simultano sa nastupanjem prvog vala agresorskih oružanih sastava, u direktnoj subordinaciji, sinhronizovano sa pravcima nastupanja Užičkog i Podgoričkog garnizona, Garnizon JNA u Banjoj Luci, ojačan sastavima prebačenim iz Hrvatske i Slovenije (dijelovi četiri oklopno-mehanizovane i dvije oklopne brigade ex JNA), te dijelovi Novosadskog garnizona JNA, vrše prikrivene pokrete svojih sastava po zadatim pravcima (desno, uključivo republičkom granicom duž gornjeg toka rijeke Save, lijevo, isključivo sa Vlašićkim platoom i dolinom rijeke Lašve, sa krajnjim ciljem ovladavanja gradovima u tom obuhvatu i komunikacijskim pravcima Bijeljina – Brčko – Derventa – Prijedor – Bihać i Bijeljina – Doboj – Teslić – Jajce i dalje prema Kninu). Ovim prikrivenim pokretima agresorskih snaga, u pomenute gradove i duž putnih komunikacija razmješteni su značajni vojni kapaciteti, a zauzimanjem tog teritorija, u manjoj ili većoj mjeri, geografski je zaokružen današnji entitet Republika Srpska. To su bili argumenti koji su Radovanu Karadžiću i njegovom SDS-u dali neograničenu mogućnost da nameću političku volju Miloševićevog režima u Bosni i Hercegovini i spriječe tobožnji "izlazak SR BiH iz sastava Jugoslavije", bez obzira na stav većine, a u stvarnosti da omoguće Slobodanu Miloševiću da zaokruži politički, vojno i teritorijalno "svete srpske zemlje zapadno od rijeke Drine".

U takvim okolnostima, gdje su cijevi bivše JNA bukvalno bile uperene u Bosnu i Hercegovinu i njene građane, desio se referendum o nezavisnosti i izražavanje demokratske volje stanovništva Bosne i Hercegovine da se SR BiH konstituiše kao suverena i nezavisna država – Republika Bosna i Hercegovina. Tim najvišim slobodarskim i demokratskim činom u historiji jedne zemlje, narodi i građani Bosne i Hercegovine su, nažalost, doveli sebe pred cijevi topova i tenkova, svekolike oružane sile bivše nam zajedničke države i njenih ostrašćenih, dobro ugojenih oficira, kojima su upravljali polupismeni kadrovi SDS-a. Čekao se samo mig njihovog predsjednika, Radovana Karadžića, psihologa iz Sarajeva, neostvarenog pjesnika i sitnog privrednog prestupnika, koji će u historiju ući kao inspirator, organizator i kreator genocida nad Bošnjacima, prvog zločina takve vrste nakon završetka Drugog svjetskog rata i nacističkog holokausta nad Jevrejima.

Slijedeći mišljenje Arbitražne komisije, Skupština SR Bosne i Hercegovine donijela je Odluku o raspisivanju referenduma, po kojoj će se referendum održati 29. februara i 1. marta 1992. godine. Dakle, od ukupnog broja (2.073.568) građana koji su glasali na republičkom referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, ZA SUVERENU I NEZAVISNU BOSNU I HERCEGOVINU, DRŽAVU RAVNOPRAVNIH GRAĐANA, NARODA BOSNE I HERCEGOVINE – MUSLIMANA, SRBA, HRVATA I PRIPADNIKA DRUGIH NARODA KOJI U NJOJ ŽIVE, izjasnilo se 2.061.932 građana ili 99,44 posto od ukupnog broja izašlih. Kao odgovor na referendum, aktivisti SDS-a, propisno i nepropisno maskirani i naoružani do zuba, su u razdoblju od 1. do 5. marta 1992. godine podigli barikade u Sarajevu i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima (Bosanski Šamac, Bosanski Brod, Derventa, Odžak). Barikade je nominalno vodio i organizovao krizni štab SDS-a pod dirigentskom palicom predsjednika tog tijela Rajka Dukića, dok su stvarnu komandu nad ljudstvom na terenu imali oficiri JNA. Naoružani teroristi SDS-a su izgledali kao na brzinu i slučajno sklepana vojska, ali su njihove barikade podizane u skladu s vojnom logikom. Bila je to javna demonstracija sile, kojom je poslana poruka da teroristi SDS-a kao civili nelegalno posjeduju automatsko oružje i da su opremljeni i naoružani za izvršavanje vojnih akcija u i van grada Sarajeva. Propagandni povod za postavljanje barikada bilo je ubistvo srpskog svata na Baščaršiji.

No, ono što se desilo nakon ovog terorističkog čina – blokade Sarajeva – zabrinulo je i SDS i JNA. Naime, jedinice Republičkog MUP-a SR BiH sa svojim rezervnim sastavom su, u saradnji s građanima, munjevitom reakcijom za svega nekoliko sati iste noći uvele kontrabarikade. Jedinica za specijalne namjene MUP-a SR BiH je uspjela da sa nekoliko ključnih mjesta ukloni postavljene barikade i time pokazala da se snage reda i zakona u Sarajevu ne daju zastrašiti demonstracijom vojne sile i da će se s teroristima SDS-a postupati u skladu sa zakonom.

Iste noći, komandant 2. Vojne oblasti JNA, general-pukovnik Milutin Kukanjac, izdaje naređenje da se 250 automatskih pušaka M-70 AB1 i AB2, sa uredno zabilježenim serijskim brojevima i tehničkim knjižicama, podijeli s municijom iz kasarne Lukavica teroristima SDS-a. Za to vrijeme, jedinice JNA se pokreću iz svojih kasarni i u kolonama sa tenkovima i oklopnim transporterima kreću se u i oko Sarajeva, tražeći pogodan trenutak za izazivanje incidenta na osnovu kojeg bi krenuli u sveopći napad na Sarajevo. No, do toga nije došlo, jer su se pokreti JNA ubrzo zaustavili. Razlog je bio što su sva vojna vozila, bez ikakvih zaustavljanja, propuštana preko barikada MUP-a SR BiH, a ukoliko su išla prema gradu, bila su propraćena patrolnim kolima MUP-a sve do izlaska iz grada ili do drugih barikada terorista SDS-a. Svi važniji punktovi u gradu su posjednuti rezervnim sastavom MUP-a i građanima koji su se isprva spontano, a kasnije i organizovano preko Patriotske lige, okupili s ličnim naoružanjem da zajedno s policijom štite grad. Plan da se izvrši sveopći vojni napad na Sarajevo na dan održavanja referenduma i time spriječi izdvajanje BiH iz krnje Jugoslavije propao je zbog potpune nespremnosti agresora i domaćih izdajnika na pravovremenu reakciju MUP-a SR BiH. To nikako nisu očekivali, jer se već blokirani grad trebao zauzeti prije nego dođe do reakcije organizovane oružane sile pod kontrolom vlasti u Sarajevu. Naročito se efikasnom pokazala jedinica za specijalne namjene MUP-a SR BiH pod komandom Dragana Vikića, koja će kasnije postati meta posebnih mjera praćenja RSDB-a Srbije i 5. aprila 1992. godine, u posebnoj obavještajnoj operaciji, biti razbijena tokom formiranja Srpskog ministarstva unutrašnjih poslova. Nekoliko dana kasnije, 5. marta 1992. godine, general Kukanjac će u svojstvu "mirotvorca" ispred JNA posredovati kod uklanjanja barikada i uspostavljanja zajedničkih patrola policije i JNA, koje će biti zadužene za sigurnost svih građana. Tokom tih pet dana terora SDS-a poginulo je nekoliko građana Sarajeva, među njima i 18-godišnji Kenan Demirović i 50-godišnji Ramo Biber.

Politika SDS-a, koja je u naredne četiri godine rezultirala upotrebom oružane sile bivše JNA, odnosno Vojske Jugoslavije, za zastrašivanja, nasilje, masovno ubijanje i rastjerivanje nesrpskog stanovništva – tzv. etničko čišćenje i genocid – dobit će svoj epilog u presudi ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. On će odgovarati zato što je preko kriznih štabova SDS-a odobrio unaprijed planiranu i masovnu pljačku i dislokaciju bošnjačkog, a dijelom i hrvatskog stanovništva u koncentracijske logore, zatim njihovo rastjerivanje ili masovnu likvidaciju, i to u najmanje 17 općina na okupiranom dijelu teritorije Republike Bosne i Hercegovine. Za sve ove tvrdnje postoje neoborivi materijalni i fizički dokazi koji su korišteni za donošenje pravosnažnih presuda za genocid, prvih nakon Drugog svjetskog rata i Nirnberškog sudskog procesa nacistima. Za ovaj najteži oblik zločina protiv čovječnosti okrivljeni su, u prvom redu, vojni komandanti, direktni sudionici i počinitelji zločina, kao i njihovi nalogodavci u političkom i vojnom vrhu SDS-a i Srpske Republike Bosne i Hercegovine, u okviru sudskih procesa koji su vođeni pred sudskim vijećem Međunarodnog tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije sa sjedištem u Den Hagu, u Holandiji.

Te presude u današnjim geopolitičkim okolnostima ne znače apsolutno ništa. Evropa je svoje politike antifašizma iz pedesetih i tolerancije i gajenja različitosti iz devedesetih zamijenila ultradesničarenjem, u kojem su muslimani, kao nekada tridesetih godina prošlog stoljeća Jevreji, municija za potpaljivanje antisemitizma i mržnje i dobijanje političke moći. Balans političke moći u Evropi za sada ne vaga predominantno udesno. A ako se taj balans na vagi pomjeri udesno, Bošnjaci će opet biti predmet genocida. Evropa je okrutna maćeha svim neželjenim etničkim i vjerskim elementima. Holokaust nad Jevrejima i genocid u Srebrenici su samo eho čuvene "Magdeburške svadbe", kako se u historiji naziva stravičan masakr nad protestantima grada Magdeburga, koji se desio u maju 1631. godine tokom Tridesetogodišnjeg rata (1618–1648). Masakr koji su počinile carske trupe rimokatoličke koalicije, nakon što su zauzele Magdeburg, u historiji Starog kontinenta smatra se jednim od najkrvavijih zadokumentovanih zločina. Termin "Magdeburška svadba" označava uništenje protivnika do tačke beznađa, jer sve što predstavlja protivnika "vjenčava se s ognjem i čelikom", nakon čega slijedi cinično pozivanje na pomirenje, zakon ili milost – tzv. "Magdeburšku milost". To je pravo lice Evrope kojem se njihova politika vraća danas. Lice koje smo preko naših susjeda mi, Bošnjaci, upoznali tokom agresije na RBiH od 1992. do 1995. Lice koje i danas verbalno predstavljaju razni polupismeni populisti sa Balkana koji u Evropskom parlamentu uzvikuju "magdeburške parole" o ugroženosti katolika.

U svom tom sivilu mržnje javi se ponekad i tračak nade da se Bošnjaci napokon odmiču od narativa žrtve i trasiraju put u kojem će konzumirati svoja prava. To je potez Zijada Krnjića. Potez iznuđen kao rezultat političke i proceduralne rasprave unutar Upravnog odbora UIO BiH, gdje je on svoj glas iskoristio da blokira izmjene pravilnika koje bi omogućile otvaranje graničnog prijelaza Bosanska Gradiška dok se ne riješe i druga, po njegovom mišljenju, važnija pitanja oko raspodjele prihoda i procedura. On je samo principijelno tražio da se prije ovakvih odluka riješe pitanja raspodjele prihoda, kao što su PDV koeficijenti, te izdaci koji, po njegovom mišljenju, trenutno nepravedno idu u korist jednog entiteta na štetu drugog. Republika Srpska ostvaruje fiskalnu korist iz zajedničkih državnih mehanizama i to se pravda "mirom u kući". Od tih sredstava taj entitet, između ostalog, oprema i naoružava MUP RS, i to se godinama tolerisalo, kako od međunarodne zajednice, tako i od politike iz Sarajeva. Kada su državni organi paralizirani u slučaju hapšenja Milorada Dodika i kada je na svjetlo dana izašla njegova tjelesna garda, naoružana do zuba, koja je stavila metak u cijev protiv državnih službenika Bosne i Hercegovine, postali su jasno vidljivi sigurnosni izazovi o kojima sam pisao i govorio godinama. Svaki drugi metak u okviru te puške, koja je bila spremna da opali na agente Državne agencije za istrage i zaštitu, bio je plaćen iz FBiH.

Na kraju želim da kažem da se država ne gradi sa njenim neprijateljima, već sa svim normalnim ljudima koji je vole, cijene i poštuju, bez obzira na etničku i vjersku pripadnost. Mi smo svi građani Bosne i Hercegovine i o njoj moramo brinuti i čuvati je kako bismo je predali sljedećoj generaciji na dalje čuvanje.