Bosna i Hercegovina je još 1997. godine jasno definisala svoje vanjskopolitičke aspiracije u pogledu ulaska u Evropsku uniju. Iako je integracija Zapadnog Balkana u kontinuitetu bila i ostala dio, kako dokumenata Evropske unije - EU, tako i izjava njenih zvaničnika, u praksi se taj proces nije odvijao željenom dinamikom. Bez obzira na vremenske odrednice koje u posljednje vrijeme možemo čuti, a jedna od njih pominje da bi EU do 2030. trebalo da bude spremna za prijem novih članica, u ovom trenutku je neizvjesno ocijeniti koliko bi proces integrisanja Zapadnog Balkana zaista mogao da traje. Sa druge strane, jasno je da bi izostanak jasne evropske perspektive bio jednako loš i za države Zapadnog Balkana i za samu EU.

U tom smislu je važno podsjetiti da je prije nešto više od dvije decenije, u Solunu, 21. juna 2003. održan samit Evropska unija – Zapadni Balkan. Još tada su lideri EU sa jedne i lideri Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije i Srbije i Crne Gore, sa druge strane, usvojili Deklaraciju kojom se potvrđuje da je "Budućnost Balkana u Evropskoj uniji".

Tadašnji povjerenik za vanjsku politiku Europske komisije Chris Patten istakao je:

"Solunski summit EU i pet država "Zapadnog Balkana" prekretnica je u našim odnosima. Sa samita ćemo odaslati dvije značajne poruke Zapadnom Balkanu - da je perspektiva članstva u Uniji je realna i da mi ne smatramo kartu Europe zaokruženom dok nam se ne pridruže i zemlje te regije. Učinit ćemo sve da uspijete, no članstvo se mora zavrijediti. Ono će zahtijevati mnogo predanog posla i provedene političke volje onih na vlasti u regiji. Dokle ćete stići i koliko brzo zavisi od vas."

Tokom proteklih, nešto više od dvadeset godina, evropska perspektiva Zapadnog Balkana, izuzev Hrvatske koja je postala punopravna članica Evropske unije 20013. godine nije uvijek djelovala izvjesno, što zbog brojnih unutrašnjih ali globalnih pitanja i izazova s kojima se EU suočavala (ekonomska, finansijska kriza migracijska kriza, BREXIT, pandemija COVID 19, agresija Rusije na Ukrajinu), ali i izostanka reformi i mjerljivih rezultata od strane država koje su u procesu pridruživanja.

Na početku mandata odlazeće Evropske komisije, na inicijativu Francuske,  2020. usvojena je revidirana metodologija politike proširenja s ciljem da se prevaziđu manjkavosti ranijeg pristupa i nastoji osnažiti politka proširenja. Novom metodologijom se željelo osigurati unapređenje vjerodostojnosti procesa pristupanja, pojačati učešće političkih elita, omogućiti objedinjavanje pregovaračkih oblasti u klastere i obezbijediti veća transparentnost i predvidivost procesa. No i pored toga, u proteklom petogodišnjem periodu, često smo imali osjećaj "zamora", kako od proširenja, tako i od reformi.

S pravom su pojedini analitičari isticali da je često djelovalo da EU simulira da želi Zapadni Balkan kao dio Unije, dok su, sa druge strane, nismo imali odlučnost u sprovođenju reformi od strane država regiona niti rezultate koje smo očekivali. Promjene na geopolitičkom planu, a prije svega agresija Rusije na Ukrajinu je pokazala da EU mora da djeluje aktivnije i da se nametne kao ozbiljan globalni igrač. To je ponovo u fokus stavilo politiku proširenja, a samit EU-Zapadni Balkan koji je održan krajem 2023. godine je ponovo potvrdio da je budućnost regiona u EU. Iako očekivanja sa obje strane nisu u potpunosti ispunjena.

Da ulazak u EU nije iste dinamike za sve potencijalne kandidate, ukazuje nam slučaj Republike Turske, koja pred "evropskim vratima" čeka već nekoliko decenija, bez naznake kada će postati punopravna članica EU. Jasno je da sve države koje imaju aspiraciju da budu dio EU moraju svoju vanjsku politiku prilagoditi sa EU, te u tome nema ništa sporno, ali je sporna primjena dvostrukih aršina, prijejera radi u slučaju Bosne i Hercegovine i nekih drugih država.

Naime, priča koja je ponovo aktualizirana u kontekstu uvođenja viza određenim državama, između ostalih i Republici Turskoj, govore nam da odnos EU nije utemeljen na jednakim parametrima. Bosna i Hercegovina još uvijek nije otvorila niti jedno poglavlje, ali se od nje traži da uvede vize Turskoj, s kojom ima nekoliko desetljeća dugu tradiciju prijateljskih odnosa. Crna Gora koja je odmakla najviše u regionu kada je riječ o putu u EU, nije uvela vizu za građane Turske, a predviđa se da bi ova država uz Albaniju, trebala da postane dio EU u nekoliko narednih godina. Ukoliko posmatramo aktulne geopolitičke promjene u svijetu, te se referiramo na održani samit u egipatskom ljetovalištu Šarm el Šeik na kojem je američki predsjednik Donald Trump s velikim uvažavanjem govorio o ulozi Turske i njenog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u kontekstu novih geopolitičkih raspodijela snaga, jasno je kako je imperativ za sve države, pa i Bosnu i Hercegovinu da sa jednom od najznačajnijih članica NATO saveza ima što prisnije odnose.

U tom kontekstu, bitno je napomenuti da će se naredni NATO samit održati na ljeto 2026. godine upravo u Ankari, te bi naš vanjskopolitički fokus trebao biti lobiranje Turske da bude predvodnik bosanskohercegovačkog pristupa u NATO savez. Značaj Turske nije samo u geopolitičkom kontekstu, već i u ekonomskom, gdje je posebno važno naglasiti da je u prethodnoj godini iz Turske u Bosnu i Hercegovinu pristiglo čak 205.000 turista, a ta brojka se uvećava, o čemu svjedoče i nove avio linije prema Turskoj iz Tuzle.

Bosna i Hercegovina treba slijediti EU vanjsku politiku, ali EU mora razumijeti bosanskohercegovačke prioritete, a to je svakako pristup NATO savezu. Turska je na tom putu jedan od ključnih aktera. S druge strane, EU traži uvođenje viza za još neke druge države, između ostalih za Kinu i Rusiju. Pitanje je da li bi srpska politička reprezentacija pristala da se Rusiji uvedu vize, te da li je pametno uvoditi vizni režim Kini, koja važi za drugu ekonomiju svijeta? Uslovljavanje EU prema Bosni i Hercegovini bi imalo smisla da se ona nalazi u posljednjoj pristupnoj fazi ulaska EU, ali u trenutku kada evropski put stagnira, te se i sama Unija bori sa različitim izazovima poput rasta desnice u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumuniji itd, te izazovima vezanim za rusku agresiju na Ukrajinu, ovakvi uslovi ne djeluju kao nužna i presudna agenda na našem ionako nesigurnom evropskom putu. Bosni i Hercegovini treba jasna podrška od strane Brisela, a ne odluke koje će dodatno komplicirati ionako kompleksne odnose.