Bosna i Hercegovina nakon Daytona nije dobila samo mir; dobila je i tutorstvo. Nije dobila samo međunarodno priznanje; dobila je i međunarodni nadzor. Nije dobila samo priliku da živi; dobila je i poruku da sama sebi nije dovoljna. U toj dubokoj kontradikciji nalazi se cijela tragedija institucije visokog predstavnika - institucije koja je nastala iz navodne potrebe da čuva mir, ali koja je kroz tri decenije postala simbol jednog mnogo složenijeg odnosa Evrope prema Bosni, a naročito prema Bošnjacima kao evropskom muslimanskom narodu.

Odlazak Christiana Schmidta zato nije samo pitanje smjene jednog međunarodnog činovnika. To nije ni pitanje dnevne politike niti tek još jedan ciklus bosanskohercegovačke uznemirenosti. Pravo pitanje glasi: zašto Bosna i Hercegovina ni trideset godina nakon genocida nije smatrana dovoljno “normalnom”, “sigurnom” i “pouzdanom” državom da može postojati bez vrhovnog protektora međunarodne zajednice?

Vrijeme odgovornosti

Šta je Amerika poručila bh. liderima, kako će se birati Schmidtov nasljednik

Tu počinje ozbiljna historijska analiza.

Daytonski sporazum nije bio mirovni ugovor u klasičnom smislu. Bio je kompromis između pravde i sile. Njime je zaustavljen rat, ali nisu poražene ideologije koje su taj rat proizvele. Agresija je zaustavljena prije nego što je moralno delegitimirana. Genocid je međunarodno priznat tek nakon što je izvršen. A država koja je preživjela agresiju stavljena je pod međunarodni nadzor kao da je upravo ona potencijalna opasnost.

To je moralni paradoks Bosne.

Evropa je nakon Drugog svjetskog rata izgradila vlastiti identitet na pokajanju zbog Holokausta i na zakletvi "nikad više". Ali kada je krajem dvadesetog stoljeća genocid počinjen nad Bošnjacima, pred očima cijelog svijeta, Evropa nije pokazala odlučnost civilizacije koja je naučila lekciju historije. Naprotiv, pokazala je kolebanje, kukavičluk i duboki strah od vlastitih principa. Srebrenica nije samo bosanska rana; ona je i evropska moralna kapitulacija.

Iz te kapitulacije rođen je Ured visokog predstavnika.

Zvanično, visoki predstavnik trebao je biti garant civilne implementacije mira. Nezvanično, postao je izraz nepovjerenja prema sposobnosti Bosne da sama upravlja sobom. I tu dolazimo do najdublje i najneugodnije istine koju evropska politika nikada nije željela javno izgovoriti: Bosna je za mnoge centre moći bila prihvatljiva samo kao nadzirana muslimanska zemlja.

Jer, da je riječ o nekoj drugoj evropskoj naciji, teško je zamisliti da bi tri decenije nakon rata još uvijek imala stranog upravnika sa gotovo kolonijalnim ovlastima. Nije slučajno što su upravo Bošnjaci često osjećali da ih međunarodna zajednica istovremeno štiti i ponižava – spašava od potpunog nestanka, ali im ne dopušta potpuno političko punoljetstvo.

U tome leži psihološka drama bošnjačkog naroda nakon Daytona.

"Sve je iskontrolisano"

Šumovi u bh. diplomatiji: Lagumdžija znao za smjenu Schmidta, a Konaković ga "sačuvao"

Bošnjaci su tokom rata bili žrtve genocida upravo zato što su bili ono što jesu: evropski muslimani sa historijskim identitetom koji nije pristajao ni velikosrpskim ni velikohrvatskim projektima etničke homogenizacije. Međutim, nakon rata, umjesto da budu tretirani kao narod kojem treba vratiti potpuno dostojanstvo i sigurnost, često su tretirani kao faktor koji mora biti pod stalnim nadzorom kako ne bi "destabilizirao ravnotežu".

Taj odnos međunarodne zajednice prema Bosni uvijek je imao dvije dimenzije: javnu i skrivenu.

Javna dimenzija govorila je o demokratiji, pomirenju i evropskim integracijama.

Skrivena dimenzija govorila je o strahu.

Ne o strahu od bošnjačke moći, jer Bošnjaci objektivno nikada nisu bili imperijalna prijetnja Evropi, nego o civilizacijskom strahu od muslimanskog političkog subjektiviteta unutar evropskog prostora. Bosna je zato često tretirana kao izuzetak koji mora biti kontroliran, kao "specijalan slučaj", kao zemlja kojoj se ne može potpuno vjerovati bez međunarodnog nadzora.

I zato institucija visokog predstavnika nikada nije bila samo tehnički mehanizam mira. Ona je bila i simbol evropske nelagode pred činjenicom da su muslimani autohtoni evropski narod koji je preživio genocid i uprkos tome ostao privržen ideji multietničke države.

Od Carla Bildta do Christiana Schmidta većina visokih predstavnika djelovala je unutar iste logike: održavati Bosnu dovoljno stabilnom da ne eksplodira, ali nikada dovoljno suverenom da potpuno izađe iz međunarodnog tutorstva.

U tom kontinuitetu posebno mjesto zauzima Paddy Ashdown.

Političko lešinarenje

Balkanski game changer bez pokrića ili kako je Dino "iskontrolisao" uklanjanje Schmidta

Ashdown je bio rijedak među njima jer je razumio moralnu dimenziju bosanskog pitanja. Nije Bosnu posmatrao samo kao administrativni problem nego kao prostor nepravde koja još traje drugim sredstvima. Shvatao je da mir nije samo odsustvo pucnjave nego i zaštita onih nad kojima je počinjen genocid. Govorio je otvorenije od drugih da opasnost nije nestala samim potpisivanjem Daytona. Zbog toga je među mnogim Bošnjacima ostao upamćen ne samo kao međunarodni činovnik nego kao čovjek koji je imao osjećaj za historijsku istinu.

Nasuprot tome, mandat Christiana Schmidta obilježila je hladna birokratska logika geopolitičkog balansiranja. Njegove odluke često su kod Bošnjaka izazivale osjećaj da međunarodna zajednica više brine o smirivanju destruktivnih politika nego o principijelnoj zaštiti države Bosne i Hercegovine. Zato vijest o njegovom odlasku izaziva uznemirenost: ne zbog ljubavi prema Schmidtu, nego zbog straha od onoga što dolazi poslije.

A taj strah je možda najveća posljedica samog sistema međunarodnog protektorata.

Jer tri decenije nadzora proizvele su među Bošnjacima opasnu psihologiju ovisnosti. Mnogi su počeli vjerovati da bez visokog predstavnika nema ni Bosne, ni mira, ni opstanka. Kao da država koja je preživjela agresiju vlastitom žrtvom ne može opstati bez stranog arbitra. Kao da narod koji je preživio genocid nema kapacitet da politički sazrije bez međunarodnog tutorstva.

To je najteža posljedica Daytona: ne samo podijeljena država nego i oslabljeno samopouzdanje jednog naroda.

Ali upravo zato odlazak Schmidta može biti historijska prilika za bošnjačko političko otrježnjenje.

Jer nijedan visoki predstavnik neće trajati vječno. Nijedna međunarodna sila neće Bosnu voljeti više nego što je sami Bosanci moraju voljeti. Nijedna kancelarija u Sarajevu ne može zamijeniti političku zrelost, nacionalnu odgovornost i unutrašnje jedinstvo.

Bošnjaci moraju sebi postaviti teško pitanje: jesu li spremni da budu politički narod ili će zauvijek ostati narod koji čeka da ga neko drugi zaštiti?

Historija ne poštuje slabe čak ni kada su moralno u pravu. To je surova lekcija Bosne. Međunarodna zajednica poštuje interes više nego emociju, stabilnost više nego pravdu i geopolitiku više nego moral. Zato Bosna može opstati samo ako izgradi vlastitu unutrašnju snagu: institucionalnu, političku, ekonomsku i kulturnu.

Ne kroz mržnju prema Evropi, nego kroz prestanak iluzije da će Evropa riješiti bosansko pitanje umjesto samih Bosanaca.

Bošnjaci danas ne trebaju ni paranoju ni pasivnost. Trebaju ozbiljnost. Trebaju razumjeti da strah nije strategija. Da historijsko sjećanje mora biti temelj mudrosti, a ne trajne političke paralize. Da se država ne čuva samo međunarodnim rezolucijama nego obrazovanjem, ekonomijom, institucijama, demografijom i unutrašnjim jedinstvom.

Zatvoreni krug

Schmidt odlazi, kolonijalni poredak ostaje, bošnjačka politika gleda i šuti

Jer narod koji preživi genocid, a izgubi vjeru u vlastitu sposobnost da bude slobodan, ostaje zarobljenik vlastite traume.

Zato pitanje odlaska visokog predstavnika nije samo pitanje međunarodne politike. To je pitanje bošnjačke političke punoljetnosti. Pitanje sposobnosti da se izađe iz psihologije permanentne ugroženosti i pređe u psihologiju odgovornosti.

Bosna i Hercegovina neće biti istinski slobodna onda kada ode posljednji visoki predstavnik. Bit će slobodna onda kada njeni građani, a naročito Bošnjaci kao narod koji je podnio najveću žrtvu za njen opstanak, prestanu vjerovati da njihova sigurnost zavisi od volje stranih sila više nego od njihove vlastite snage, mudrosti i jedinstva.