Pored zločina protiv čovječnosti koje je Izrael počinio u Gazi, njegov agresivni stav na Bliskom istoku postao je sve nekontroliraniji, što je njegovog saveznika SAD dovelo do praga rata s Iranom. Istovremeno, njegov ekspanzionistički pristup Palestini i napadi na Iran ograničili su administraciju u Tel Avivu, prisiljavajući je da preispita i prilagodi svoju vanjsku politiku. U toj potrazi za novim sferama utjecaja, Afrika se pojavila kao potencijalno težište.

Tokom Hladnog rata, izraelska vanjska politika bila je fokusirana na stvaranje saveza s nearapskim akterima na Bliskom istoku kako bi neutralizirala potencijalne prijetnje, budući da je bila okružena neprijateljskim arapskim državama u regiji. Danas Izrael Iran i Hute u Jemenu doživljava kao svoje najveće prijetnje na Bliskom istoku. Tel Aviv pokušava kreirati novu strategiju obuzdavanja kako bi neutralizirao ove prijetnje i osigurao nesmetano funkcioniranje globalne pomorske trgovine, koja je od vitalnog značaja za njegovu ekonomiju.

U tu svrhu, posljednjih godina pokušava uspostaviti nove sfere utjecaja u Africi, posebno u strateški pozicioniranoj istočnoj Africi. Primjera radi, Abrahamovim sporazumom potpisanim 2020. godine uz podršku SAD-a, Izrael je imao za cilj normalizaciju diplomatskih odnosa s Marokom i Sudanom, pored Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina. Također su uloženi napori u jačanje kontakata s Čadom, Mauritanijom, Nigerom, Etiopijom i Kenijom.

Rekordan nivo slaganja

UNESCO-va studija: Raste broj onih koji vide paralelu između Izraela i Trećeg rajha

Posljednjih godina pažnju su privukli prilično odvažni strateški potezi Izraela na Afričkom rogu, koji se nalazi u blizini moreuza Bab el-Mandeb. Izrael je odavno razvio saradnju s brojnim zemljama istočne Afrike u oblastima odbrane i vojnih pitanja, provodeći obavještajne operacije, protuterorističke aktivnosti i vršeći transfer vojne tehnologije. Međutim, od sredine 2010-ih Izrael stavlja veći naglasak na kontrolu vojnih baza u regiji. Izraelska ulaganja u luku Berbera u Somalilandu, regiji u Somaliji, učinila su je ključnom logističkom lokacijom za vojne strategije u tom području. Stoga se izraelska odluka o priznanju Somalilanda 26. decembra 2025. godine, koja je naišla na značajnu međunarodnu osudu, može protumačiti kao dio ove strategije.

Nadalje, dok su se tenzije između Etiopije i Somalije rješavale posredovanjem Turske putem Ankarske deklaracije, Izrael je, djelujući u vlastitom interesu, eskalirao tenzije u regiji preko Somalilanda i Etiopije. Također je potrebno istaći da je sve veće prisustvo Turske na Rogu Afrike uznemirujuće za Tel Aviv. Stoga je Izrael posljednjih godina pridavao veliku važnost ograničavanju utjecaja Turske u regiji. Zapravo, povećan broj posjeta izraelskih zvaničnika Etiopiji posljednjih mjeseci, zemlji koju radije vide kao strateškog partnera i s kojom Turska ima razvijene odnose, jasan je pokazatelj toga.

Osim Somalilanda, Sudan je također bio jedna od zemalja koje Izrael smatra važnim za svoje vojno prisustvo na kontinentu. Sudanska obala Crvenog mora, s kojom je Izrael težio normalizaciji putem Abrahamovog sporazuma, bila je u fokusu Tel Aviva. Međutim, građanski rat koji je izbio u Sudanu 15. aprila 2023. godine spriječio je Izrael u postizanju tog cilja. Konačno, Izrael je također zainteresiran za uspostavljanje baze u Džibutiju, gdje mnoge zemlje već imaju vojne objekte. Ipak, Džibuti je oštro osudio odluku Tel Aviva da prizna Somaliland.

Izraelsko-iransko rivalstvo u Africi

Izraelski napori da poveća svoje prisustvo u Africi mogli bi se intenzivirati nakon rata s Iranom, a konkurencija s Iranom na kontinentu također je realna mogućnost. Zaista, prethodnih godina, Izrael je, koristeći atmosferu normalizacije stvorenu Abrahamovim sporazumom, povećao svoje diplomatske i strateške kontakte u Africi. Paralelno s tim procesom, Iran je također ubrzao svoje djelovanje na kontinentu. U tom kontekstu, posjete tadašnjeg predsjednika Ebrahima Raisija Keniji, Ugandi i Zimbabveu u julu 2023. godine bile su konkretan dokaz iranskih napora da izgradi vlastitu sferu utjecaja nasuprot rastućem izraelskom prisustvu u regiji. Ova posjeta označila je prvi zvanični kontakt jednog iranskog predsjednika s Afrikom nakon 11 godina.

Rastuća konkurencija između regionalnih sila u Africi stvara pozitivan scenarij za kontinent, potencijalno povećavajući pregovaračku moć afričkih zemalja u vanjskoj politici, vojnoj i trgovinskoj saradnji. Međutim, povećana konkurencija i vojna prisutnost Izraela i Irana, dviju zaraćenih strana, u Africi, kontinentu s vrlo krhkim strukturama, predstavlja i određene rizike za regionalnu sigurnost, piše Daily Sabah.

Politika Tel Aviva prema Africi primarno se fokusira na saradnju u vojnim i obavještajnim oblastima te na transfer odbrambene tehnologije. Iran bi, s druge strane, mogao uspostaviti sfere utjecaja na kontinentu korištenjem posredničkih aktera poput "Islamskog pokreta Nigerije", šiitske grupe koju u Nigeriji predvodi Ibrahim Zakzaky. Ovim sferama utjecaja koje je stvorio Iran moglo bi se manipulirati ideološkom retorikom i motivacijama usmjerenim protiv Izraela, što bi dovelo do novih pritisaka na regionalnu sigurnost. Nadmetanje Irana i Izraela oko Afrike vjerovatno će dovesti do militarističkijeg pristupa izraelskoj politici prema kontinentu. To bi indirektno moglo izazvati negativne posljedice po sigurnosnu dinamiku, posebno u istočnoj Africi.

Kraj ere blagostanja

Srušen mit o sigurnosti: Regionalni sukob zaustavlja razvojne projekte u Africi i na Bliskom istoku

Intenzivnija konkurencija i sigurnosni rizici u Africi poremetit će ulaganja i transfere sredstava u regiju. Posebno, potencijalno prelijevanje iransko-izraelskog sukoba na zemlje Perzijskog zaljeva i njihovo moguće učešće u regionalnom ratu predstavljaju značajan rizik za pomoć i investicije koje su posljednjih godina dolazile iz tih zemalja u Afriku.

U Africi, gdje su sigurnost i razvoj usko isprepleteni, ova situacija mogla bi donijeti ozbiljne rizike. Stoga bi mnoge afričke države mogle smatrati Izrael odgovornim za ambijent u kojem su razvojne politike poremećene, a regionalna sigurnost ugrožena. Jačanje takve percepcije moglo bi dovesti do preispitivanja i javne reakcije na diplomatske i ekonomske kontakte koje Izrael pokušava uspostaviti i ojačati. U afričkim zemljama s brojnom muslimanskom populacijom, gdje javnost pomno prati vanjsku politiku, odnosi s Izraelom mogli bi izazvati snažan otpor.

U ovom trenutku, ako Iran bude manipulirao tim reakcijama i razvije adekvatne strategije, njegov utjecaj u Africi mogao bi porasti. Međutim, postavlja se pitanje kako Iran taj utjecaj može učiniti trajnim, s obzirom na to da zemlja nema dovoljan potencijal za pružanje investicija, razvojne pomoći i diplomatske podrške koja je afričkim državama neophodna.

Zaključno, s obzirom na sve izraženije izraelsko-iransko rivalstvo i uvlačenje zaljevskih država u atmosferu regionalnog sukoba, afričke zemlje će preuzeti aktivniju ulogu u vanjskoj politici. Afričke države nastojat će balansirati između različitih aktera i maksimizirati vlastite interese, naročito u ovim kritičnim periodima kada su globalna pomorska trgovina i opskrba energijom poremećeni. Ipak, u područjima gdje se globalna i regionalna konkurencija pojačava, razvojni projekti mogu postati ranjiviji na sigurnosne prijetnje, a krizno okruženje moglo bi omogućiti mnogim radikalnim organizacijama da prošire svoje sfere utjecaja. To bi, zauzvrat, moglo ciklično stvoriti rizik da sigurnosni i razvojni problemi u Africi postanu hronični.