Fatima Mernissi, marokanska sociologinja i intelektualna ikona, bez sumnje pripada ovoj drugoj grupi. Ona nije bila samo naučnica koja je sa sigurne distance, iz udobnosti akademskih kabineta, posmatrala društvene anomalije. Ne, Fatima je bila intelektualna revolucionarka, žena beskrajne topline i oštrog uma, koja je vrlo rano shvatila jednu suštinsku istinu: bitka za dostojanstvo i prava žena u muslimanskom svijetu ne može se dobiti pukim i nekritičkim uvozom sekularnih obrazaca sa Zapada.

Rođena u Fezu 1940. godine, Mernissi je pripadala prvoj generaciji žena koje su nakon nezavisnosti Maroka (1956.) dobile priliku za visoko obrazovanje. Njezina porodica joj je usadila samopouzdanje karakteristično za stanovnike Feza, grada u kojem je žena još u 9. vijeku osnovala prvi univerzitet na svijetu.

Nakon studija u Rabatu, doktorirala je na Univerzitetu Brandeis u SAD-u. Njezina doktorska teza, objavljena 1975. pod naslovom Beyond the Veil (Iza vela), učvrstila je njezinu reputaciju nezavisne misliteljice koja je dekonstruisala evropske stereotipe o arapskim ženama.

Njezin najpoznatiji doprinos bio je dokazivanje da feminizam nije "zapadnjački koncept". U svom djelu Politički harem (koje je više od decenije bilo zabranjeno u Maroku i drugim arapskim zemljama), kritikovala je patrijarhalne interpretacije islama. Mernissi je tvrdila da je islam u svojoj srži egalitaran, ali da su ga kroz vijekove iskrivili muški učenjaci radi očuvanja moći.

Ona je pisala: "Postoji li pokret za oslobođenje žena sličan onima na Zapadu? Ovakva pitanja decenijama blokiraju analizu situacije muslimanke, svodeći je na besmislena poređenja o tome 'ko je civilizovaniji'". Nakon Zaljevskog rata i invazije na Irak 2003. godine, Mernissi je postala oštrija u kritici Zapada. Smetao joj je evrocentrični pogled koji arapske žene vidi isključivo kao pasivne žrtve kojima treba "spasitelj". U svom djelu Šeherezada ide na zapad (2001.), uputila je kritiku zapadnom društvu. Tvrdila je da i na Zapadu postoji "harem" za žene – nazvala ga je "haremom veličine 38" time aludirajući na konfekcijski broj, odnosno svođenje žene na puki komad mesa.

Kritikovala je objektivizaciju ženskog tijela u kapitalističkom sistemu, gdje su komercijalni interesi postali novi zidovi izolacije. Njena vizija oslobođenja bila je mnogo dublja, mnogo intimnija i, samim tim, mnogo opasnija po okoštale strukture moći. Kako i analiza iz časopisa Novi Muallim lucidno primjećuje, ključna snaga Fatime Mernissi ležala je u maestralnoj metodologiji unutrašnje kritike. Ona je duboko vjerovala da istinsko oslobođenje žene ne znači bijeg od islama, već upravo suprotno – povratak u njegov sigurni, pravedni zagrljaj.

Njen cilj bio je dekonstrukcija onoga što je precizno definisala kao "mušku interpretaciju" vjere, razgrćući vijekove patrijarhalnih naslaga kako bi pronašla onaj izvorni, čisti sjaj božanske pravde.

U samom središtu njenog monumentalnog opusa, a posebno u kultnom djelu Politički harem, kuća jedna radikalna, ali beskrajno utješna ideja. Mernissi nas uči da je islam, u svojoj iskonskoj srži, donio revolucionarnu poruku apsolutne ljudske jednakosti. No, tu univerzalnu poruku ljubavi i ravnopravnosti, tvrdi ona, grubo su "ukrale" političke elite neposredno nakon smrti poslanika Muhammeda a.s. Sa zadivljujućom hrabrošću, Mernissi se uhvatila u koštac sa ogromnim korpusom hadiske literature.

Nije ga odbacila; naprotiv, naoružana klasičnom naukom o hadisu, dokazala je da su određene predaje – one koje su se vijekovima zloupotrebljavale kao duhovni alibi za marginalizaciju i ugnjetavanje žena – historijski krajnje nepouzdane ili su, u najmanju ruku, zlonamjerno istrgnute iz konteksta.

Ona nas podsjeća na gorku historijsku činjenicu: u vremenima dubokih društvenih i političkih kriza rane islamske historije, muški autoriteti su prečesto i prelakomo posezali za mizoginim interpretacijama tekstova. Zašto? Kako bi legitimizirali i učvrstili društveni poredak u kojem oni drže apsolutni monopol nad moći. Njena teza zvoni kao kristalno jasna istina pred kojom se ne može zatvoriti srce: ako se čini da je islam danas u suprotnosti sa demokratijom, slobodom i jednakošću, uzrok tome ne smijemo tražiti u Kur'anu, već u historijskoj manipulaciji onih koji su religiju pretvorili u instrument vlasti.

Za razliku od brojnih dežurnih kritičara, koji su u svojoj intelektualnoj skučenosti pokušavali njen rad etiketirati kao "apadnjačku indoktrinaciju" ili izdaju tradicije, Mernissi je feminizam osjećala i živjela kao autentičnu, nasušnu potrebu samog muslimanskog društva. Za nju to nije bio uvezeni koncept, već prirodni krik za pravdom. Učila nas je da je muslimanka koja podigne glas, koja propituje i bori se za svoja Bogom dana prava, zapravo beskrajno vjernija izvornom duhu islama od onih moralnih policajaca koji je pokušavaju ušutkati pozivajući se na tradiciju.

Njen rad je postavio nekoliko temeljnih putokaza za svaku ženu koja želi razumjeti svoju vrijednost. Prvi putokaz kaže: Znanje je jedina stvarna moć. Da bi se žene ravnopravno suprotstavile monopolu uleme i tradicionalnih vjerskih autoriteta, one same moraju preuzeti odgovornost. Moraju postati vrsne stručnjakinje u teologiji, historiji i jeziku. Znanje je štit kojim se brani vlastiti duhovni integritet. Drugi putokaz, duboko psihološki utemeljen u njenom djelu Beyond the Veil, objašnjava nam anatomiju straha.

Mernissi dekonstruiše paniku patrijarhalnih društava pred ženskom seksualnošću, a još više pred ženskom inteligencijom. Patrijarhat ženu vidi kao hodajuću fitnu (spletku), ne zato što je ona po prirodi zla, već zato što njena sloboda prijeti da sruši kulu od karata na kojoj počiva nepravedna muška dominacija. Zato je treba kontrolisati, sakriti i ušutkati.

U svojim zrelijim, kasnijim radovima, Mernissi nam vraća predivan lik Šeherezade, ali je oslobađa okova orijentalističkih fantazija. Njena Šeherezada nije pasivna, senzualna ljepotica iz harema koja služi za zabavu. Ona je vrhunska intelektualka, briljantna strateginja i neprikosnovena heroina uma. Za Mernissi, Šeherezada postaje najljepši prototip moderne muslimanke – žene koja koristi svoje bogato znanje, mudrost i strateško pripovijedanje ne samo da bi preživjela, već da bi izliječila i transformisala nasilnog, krvožednog vladara, koji je u ovoj metafori samo oličenje surovog sistema.

Kroz ovu prizmu, Fatima pravi genijalnu, oštru, ali duboko humanu komparaciju između Istoka i Zapada. Na Istoku, objašnjava ona, žena jeste fizički sputana zidovima, normama i velom, ali upravo to ukazuje na to da sistem potajno priznaje njenu ogromnu unutrašnju moć. Sistem je sputava jer je se boji. S druge strane, na Zapadu, žena uživa privid apsolutne slobode. Ona hoda bez vela, ali je zato okovana nevidljivim, mnogo okrutnijim zidinama "harema konfekcijskog broja 38". Zapadna diktatura vječne mladosti, estetskih standarda i konzumerizma pretvara ženu u puki objekat, oduzimajući joj njenu stvarnu političku i intelektualnu težinu. Oba sistema, svaki na svoj način, pokušavaju neutralizirati žensku suštinu.

Kada danas, pod ovim našim bosanskohercegovačkim nebom, razgovaramo o ženskim pravima, o našem mjestu u društvu, porodici i džamiji, misao Fatime
Mernissi sija kao najtopliji svjetionik. Njen životni rad nas uči da tradicija u koju smo ukorijenjeni nije statičan, hladan kamen pred kojim trebamo samo ponizno sagnuti glavu. Tradicija je živo tkivo. Mi imamo sveto pravo, ali i duboku moralnu obavezu, da to tkivo preispitujemo, liječimo i njegujemo.

Fatima Mernissi otvorila je vrata teškog, drvenog okova i ta se vrata više nikada, nikakvim dekretima, ne mogu zatvoriti. Njen najveći trijumf nije samo u ispisanim stranicama o ženama; njen trijumf je u tome što je zauvijek legitimizirala i posvetila ženski glas u tumačenju onog najsvetijeg. Bila je to žena koja je svoj identitet, svoju vjeru i svoje naslijeđe voljela toliko snažno, toliko iskreno, da je imala hrabrosti da ih kritikuje – ne da bi ih uništila, već da bi ih učinila boljim, pravednijim i beskrajno slobodnijim za sve nas. Njen put je poziv svakoj od nas da budemo graditeljice svijeta u kojem vjera i sloboda idu ruku pod ruku.