Iako u javnosti često preovladava stav da je Trumpova administracija proruska, dublja analiza pokazuje nijansiraniju sliku. Postoji stvarna namjera da se sukob okonča pregovorima, ali taj napor slabi zbog unutrašnjih podjela u Washingtonu, neslaganja sa saveznicima u Evropi i dubokog jaza između ciljeva Moskve i Kijeva.
Jedan od ključnih problema jest izostanak koherentnog američkog pregovaračkog tima. Umjesto da se izgradi stabilna diplomatska infrastruktura na tehničkom nivou, prerano se ulazilo u visoke samite, što je rezultiralo nejasnim porukama i gubitkom kontinuiteta u pregovorima. Naglasak na spektakularnim političkim gestama potisnuo je dugotrajan i detaljan rad koji međunarodna diplomatija neumitno zahtijeva.
Dodatni teret predstavlja nasljeđe Russiagatea (navodna umiješanost Rusije u američke izbore 2016.) koje je snažno oblikovalo Trumpovu drugu administraciju. Ranije optužbe, iako kasnije odbačene, stvorile su atmosferu opreza u pogledu angažiranja stručnjaka za Rusiju. U strahu od političkih posljedica, predsjednik se sve više oslanjao na uzak krug savjetnika, među kojima su neki imali pojednostavljene ili pogrešne pretpostavke o ruskim namjerama. Zbog toga je i sam pristup Moskvi često počivao na pogrešnoj procjeni da će pojačane sankcije ili dodatno naoružavanje Ukrajine natjerati Kremlj na popuštanje.
Složenu situaciju dodatno otežava i dinamika unutar zapadnog saveza. Evropa, daleko od jedinstvenog partnera Washingtona, duboko je podijeljena oko pitanja treba li u ovom trenutku pristati na neugodne kompromise. Jedni vjeruju da vrijeme radi u korist Kijeva, dok drugi smatraju da produženi rat daje dodatni prostor za jačanje vlastitih vojnih kapaciteta u strahu od mogućeg američkog povlačenja i rastuće ruske prijetnje. Takvo strateško kalkulisanje otežava Washingtonu izgradnju jedinstvenog i dosljednog diplomatskog pristupa.
Središnji problem ipak leži u maksimalističkim pozicijama Moskve i Kijeva. Rusija insistira na priznanju teritorijalnih dobitaka, odustajanju Ukrajine od članstva u NATO-u i odsustvu zapadnih trupa u zemlji. Ukrajina zauzima suprotan stav i zahtijeva punu suverenost, povrat okupiranih teritorija i sigurnosne garancije koje bi spriječile buduće agresije. Te pozicije odražavaju ne samo političke razlike nego i duboko suprotstavljene koncepcije sigurnosti i nacionalnog identiteta.
Uprkos brojnim preprekama, pojedini analitičari vide konture potencijalnog kompromisa. Riječ je o modelu koji podrazumijeva de facto priznavanje ruske kontrole nad dijelom teritorija, određena ograničenja ukrajinskog puta prema NATO-u te snažan program jačanja odbrambenih kapaciteta Ukrajine. Takvo rješenje sigurno ne bi zadovoljilo sve strane, ali bi moglo zaustaviti razaranje koje Ukrajina svakodnevno trpi.
Posebno se ističe stav Iuliie Mendel, bivše savjetnice ukrajinskog predsjednika, koja smatra da Trump, uprkos slabostima, pokazuje dosljednu želju da se rat okonča. Za razliku od dijela zapadnih vlada koje često ponavljaju moralne parole bez jasnog plana, ovakav pristup omogućuje razmišljanje o realističnom putu prema završetku sukoba.
