Dana 26. maja 2011., nakon više od desetljeća skrivanja, u selu Lazarevu u sjevernoj Srbiji uhapšen je Ratko Mladić, bivši general Vojske Republike Srpske i jedan od najtraženijih ratnih zločinaca u svijetu.

Njegovo hapšenje nije bilo samo kraj jedne potrage, već i simbolički trenutak zatvaranja najkrvavijeg poglavlja u povijesti Balkana nakon Drugog svjetskog rata.

No kako je čovjek koji je počeo kao ambiciozni oficir Jugoslavenske narodne armije postao simbol genocida?

Sin partizana

Ratko Mladić rođen je 12. marta 1942. u selu Božanovići, Kalinovik, tada dijelu Nezavisne Države Hrvatske. Njegov otac, Neđa, poginuo je 1945. kao partizan u borbama protiv ustaša, a to je ostavilo dubok trag u njegovom odgoju.

Nakon završetka osnovne škole Mladić seli u Sarajevo gdje se zapošljava kao metalostrugar u preduzeću PRETIS. To je preduzeće primarno proizvodilo oružje, a u takvom okruženju za Mladića nije bilo dileme. Vojska je njegov životni put.

U Zemunu završava srednju vojnu školu, a potom i Vojnu akademiju u Beogradu. 1965. počinje njegova karijera u JNA. Tamo napreduje stabilno, s karijerom koja ga vodi širom bivše države, a upornost i odanost dovest će ga i do čina generala.

Bio je poznat po strogoći, disciplini i fanatičnoj lojalnosti vojsci i Jugoslaviji. Mladić je tada bio opsjednut hortikulturom, prisjetio se 2011. za Slobodnu Dalmaciju novinar Jutarnjeg Jurica Pavičić, koji je JNA odslužio ‘84.-’85. u garnizonu Ohrid kojim je komandirao upravo Ratko Mladić, tada još potpukovnik.

- Mladić je u taj garnizonski vrt nabavljao rijetke biljke iz dalekih zemalja, tipa Indonezija, sam ih sadio, okopavao i pritom, sjećam se, pokazivao izuzetnu pedanteriju. Baš je bio ona vrsta “šufištike” koja karakterizira sve masovne ubice. Znaš ono kad mu knjiga stoji centimetar ukrivo, pa poludi.

- Mi vojska smo mu, naravno, morali kopati i plijeviti taj vrt, kupili smo lišće, a on je neprekidno boravio u toj kasarni. Nakon što bi odradio jutarnji dio posla, popodne bi se vraćao, dovodio bi kćerku, tada tinejdžericu, onu koja se poslije ubila. Šetao bi s njom u tom vrtu i pokazivao joj. A oficiri su ga se užasno bojali, bio je baš strašan tiranin - kazuje Pavičić.

U trenutku kada se država počinje raspadati, Mladić je komandant korpusa u Prištini, da bi 1991. bio prebačen u Knin, usred eskalacije sukoba u Hrvatskoj.

Uloga u ratu u Hrvatskoj i zločin bez kazne

S dolaskom u Knin, Mladić postaje komandant Kninskog korpusa JNA. U tom trenutku, Republika Srpska Krajina proglašava otcjepljenje, a JNA formalno pokušava održati mir, dok zapravo podržava srpske pobunjenike.

Mladić predvodi napade na zadarsko i šibensko područje, uključujući i okolicu Benkovca, te organizira artiljerijske napade na civilne ciljeve. Osamnaestog novembra 1991. počinjen je jedan od najbrutalnijih zločina u Hrvatskoj – masakr u Škabrnji, gdje su pripadnici JNA i srpskih paravojnih snaga ubili 63 osobe (civila i vojnika), većinu strijeljanjem iz neposredne blizine.

Iako Mladić nije formalno optužen niti suđen za zločin u Škabrnji, bio je na čelu jedinica koje su imale operativnu kontrolu nad tim područjem, što otvara pitanja o njegovoj komandnoj odgovornosti.

Dio historičara i pravnih stručnjaka smatra da je Mladić, kao komandant nadležan za zonu djelovanja, barem indirektno odgovoran za zločin, iako ta odgovornost nikada nije pravno procesuirana.

Njegove vojne operacije bile su nemilosrdne, a metode, uključujući granatiranja gradova i civila, bile su najava krvoprolića koje će uslijediti u Bosni i Hercegovini.

Etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini

Početkom rata u Bosni i Hercegovini 1992., Mladić postaje komandnat Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Njegova misija bila je stvaranje etnički čistog srpskog teritorija. Ta se ideja provodila sistematično, uz brutalna etnička čišćenja, opsade i masovne zločine.

Opsada Sarajeva, koja je trajala gotovo četiri godine, bila je simbol strategije terora – ciljana granatiranja civilnih ciljeva, ubijanje djece, gađanje bolnice, ubistva prolaznika... Mladić je lično nadgledao vojne operacije, a snimljen je i kako se zločinima hvali pred kamerama.

No najstrašniji trenutak, pad Srebrenice, dogodio se u julu 1995. Nakon što su trupe VRS-a zauzele zaštićenu zonu UN-a, Mladić je lično snimljen kako dijeli čokoladice djeci i govori da ‘nemaju razloga za strah‘. U narednim danima,v iše od 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka sistemski je pogubljeno. Bio je to najveći masovni pokolj u Evropi nakon 1945., koji će sud u Hagu kasnije definirati kao genocid.

Na sam dan ulaska u grad, pred kamerama je izgovorio rečenicu koja je postala jezivi podsjetnik na njegovu ulogu:

- Evo nas 11. jula 1995. u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskog naroda, poklanjamo ovaj grad srpskom narodu. Konačno je došao trenutak da se osvetimo Turcima na ovom prostoru.

U martu 1994., dok je rat u BiH još bjesnio, Mladić je doživio ličnu tragediju. Njegova 23-godišnja kćerka Ana, studentica medicine, počinila je samoubistvo pištoljem koji joj je otac ostavio.

Prema tvrdnjama bliskih izvora, Ana se teško nosila s očevim postupcima u ratu i osudom međunarodne zajednice. Navodno se divila francuskoj kulturi i evropskim vrijednostima, a sve teže podnosila ratnu stvarnost i ulogu svoga oca.

Kad su odjeknuli pucnji, majka i brat bili su u svojim sobama, u beogradskom stanu na Banovu brdu, a otac na ratištu. Oni koji su upoznali Anu Mladić govorili su da je bila vedre naravi i uvijek nasmijana. No, izmijenila se od kraja februara, nakon što se vratila s apsolventske ekskurzije u Moskvu, gdj je putovala bez tjelesne zaštite. Od tada je bila neuobičajeno smrknuta i depresivna i stalno se žalila na teške glavobolje.

Dotukli su je, kažu, prigovori kolega zbog očeve negativne uloge u ratovima u Hrvatskoj i Bosni, sve učestaliji anonimni telefonski pozivi i posebno članak u sedmičniku NIN, koji je u nadasve mračnim bojama opisao Ratka Mladića. 

Mladić nikada nije javno komentirao smrt kćerke, ali poznato je da je nakon tog događaja postao još zatvoreniji i agresivniji.

Godine bijega

Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995., Mladić se povukao iz javnosti. Do 2001. živio je relativno otvoreno u Srbiji, čak uz zaštitu dijelova vojnog vrha. No nakon demokratskih promjena i međunarodnog pritiska, Mladić nestaje. Sljedećih deset godina mijenjao je skrovišta. Samostani i vikendice postali su njegova skrovišta, a vlasti su sve vrijeme tvrdile da ne znaju gdje se Mladić nalazi.

Njegovo je skrivanje postalo sve teže, a pritisak da ga se izruči sve jači. Njegova porodica i pristalice tvrdili su da je teško bolestan, da ‘živi kao biljka‘, no sve je to bio dio dobro osmišljene mreže laži i bilo je jasno da uživa zaštitu dijelova bivših vojnih struktura.

Uhapšen je 26. maja 2011. u selu Lazarevo kraj Zrenjanina, u kući svog rođaka. Bio je fizički potpuno drugačiji nego što ga je svijet pamtio. Sijed, iscrpljen, djelomično paraliziran, ali i dalje svjestan svoje simbolike. Izručen je Haškom sudu, gdje mu je suđeno za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Tokom suđenja ponašao se prkosno, odbijao je priznati odgovornost, vrijeđao sud, pokazivao znakove VRS-a i ponekad se smijao svjedocima. Dijelovi odbrane bili su zaista šokantni i pokazivali su koliki odmak od stvarnosti ima.

- Ja sam branio svoj narod. Ako sam kriv, kriv sam zato što sam Srbin.

Sud ga je osudio na doživotni zatvor. Presuda je potvrđena i u žalbenom postupku 2021. godine. Pravda je bila spora, ali je ipak došla.

Monstrum kao opomena za budućnost

Ratko Mladić ostaje simbol svega što je bilo pogrešno u ratovima na našim prostorima: mržnja, brutalnost, etničko čišćenje, dehumanizacija. Njegovo nasljeđe ne opterećuje samo BiH i Srbiju, već i sve one koji se još uvijek nose s traumama prošlosti diljem bivše države.

Za neke je Ratko Mladić heroj. Za druge, na sreću mnogo brojnije, on je ratni zločinac. Ratko Mladić bit će upamćen kao arhitekt najstrašnijeg genocida u modernoj Evropi. A njegovo hapšenje na današnji dan prije 14 godina ostat će trenutak kada je pravda, makar na trenutak, prevladala, objavio je Jutarnji.