Stav ekskluzivno objavljuje odlomke iz memoara "Na liniji sudbine", te se zahvaljujemo bivšem reisu-l-ulemi dr. Mustafi ef. Ceriću na ustupljenom materijalu. Dr. Cerić trenutno piše memomare, a planira da ih završi krajem naredne godine, kada će biti održana i promocija. 

O susretu s vođom u Istanbulu koji mijenja historiju

Ulica Saraçhane, srce jednog od najstarijih gradova svijeta. Istanbul je tog dana u martu 1994. god. bio isti i drugačiji: isti po zvuku brodskih sirena na Bosforu, po žamoru iz Eminönüa, po mirisu somuna i pečenih kestena – ali drugačiji, jer u njegovoj vijećnici sjedio je novi čovjek.

Recep Tayyip Erdoğan. 

Tek izabran. Još bez protokola. Još bez predsjedničke garde i zlatnih zastavica.  Ali već tada – s pogledom koji ne pripada samo gradonačelniku, nego vođi naroda. Bio je to njegov prvi radni dan. A ja, stranac iz Bosne, čovjek muke i bola od genocida, ušao sam u njegov ured kao brat, a ne kao gost. Uzeo me s istanbulskog aerodroma Husein Kansu, veliki dost Bosne, i doveo me do novog, mladog, poletnog i nadasve hrabrog gradonačelnika Istanbula Recepa Tayyipa Erdoğana.

Nije bilo pompe. Nije bilo titula. Samo osmijeh i stisak ruke, onakav kakav se ne zaboravlja, jer u njemu nema politike - ima časti i vjere.

Pogledao me onako kako samo čovjek vjere gleda drugog vjernika. Ne pita za pasoš, nego za porijeklo rane u srcu. Znao je da dolazim iz zemlje koja krvari, iz naroda koji u tom trenutku gubi djecu, domove i mezare.

Sjeo je, a ja sam gledao čovjeka kojem vlast nije udarila u čelo, nego u čelo stavila sedždu. Govorio je tiho, ali jasno: "Istanbul nije samo grad. On je emanet. Kao i Bosna."

To je bio naš razgovor. Kratak, ali duži od mnogih govora koje sam čuo. Jer nije govorio kao političar -  govorio je kao neko ko zna da se sudbina naroda ne mijenja bez hrabrosti, ali ni bez dove.

U tom trenutku, nisam znao šta će postati. Ali sam osjetio šta već jeste: čovjek čije će riječi imati težinu u ušima svijeta. Ne zato što će to tražiti, nego zato što će stajati iza njih s vjerom u Boga. Bio je to kratak susret jer sam se morao vratiti na avion za Sarajevo, koji je zbog mene kasnio. Sve je to iskoordinirao vrijedni Husein Kansu, čije je srce za Bosnu veće od Istanbula.  

Kad sam izlazio iz Erdoğanovog ureda, Istanbul je izgledao isto. Ali ja sam znao da svjedočim početku jednog poglavlja - ne samo za njega, već i za Tursku, i za sve nas koji smo tragali za nadom među ruševinama devedesetih.

I danas, kada ga vidim na svjetskoj sceni, kako govori o Palestini, o Bosni, o pravdi - znam: to nije marketing, to je duh onog čovjeka s prvog gradonačelničkog radnog dana u Istanbulu, onog Tayyipa koji je sjedio s Bošnjakom / Bosancem, ne zbog protokola, nego zbog bratstva u vjeri, sudbini i zajedničkoj borbi za slobodu, čast i dostojanstvo naroda.

Davos -trenutak kada je glas istine presjekao diplomatsku tišinu

Trenutak kada je jedan vođa ustao – i ostao uspravan

Bilo je to večer u Davosu, u srcu hladne Švicarske, ali znao sam da će ono što će se desiti te noći zagrijati srca miliona i zalediti duše licemjera. Bio sam tamo. Svjetski ekonomski forum Davos 2009. Sjedio sam među zvanicama, diplomatama, ekonomistima, direktorima, analitičarima... Ali u jednom trenutku svi su nestali iz fokusa. Jer u središtu pozornice zaiskrio je samo jedan čovjek tihe vjere i glasne savjesti.

Recep Tayyip Erdoğan.

Bio je panel o Bliskom istoku. Govorio je Šimon Peres. Govorio je dugo, strastveno, s onim diplomatskim uvjerenjem, koje zna sakriti strašni zločin iza pitome retorike.

A onda - Erdoğan je ustao. Ne zbog vremena. Ne zbog protokola. Ustao je jer više nije mogao da sjedi pred nepravdom i sluša patetične laži. Njegov glas je bio jasan, čvrst, drhtav ne od straha, nego od potisnute boli jednog naroda koji više nije mogao šutjeti.

Rekao je: 

- Vi znate ubijati. Vi ste ubili djecu na plažama Gaze.

Dvorana je zašutjela. Neki su gledali u stolove. Neki su gledali u pod. Ja sam gledao u čovjeka koji je upravo postao glas svih potlačenih.

Moderator mu nije dao riječ. Želio ga je prekinuti. Ali Erdoğan nije tražio dozvolu. Nije došao da bude ukras panela. Došao je da bude savjest planete.

Svjetski ekonomski forum u Davosu 2009 (Foto: AA) 

I kada je rekao: "Za mene je Davos završen"; i napustio binu - taj korak je bio glasniji od svih govora održanih tog dana u Davosu.

Bio sam svjedok. Svjedok trenutka kada lažna diplomatija nije nadjačala istinsko dostojanstvo. Kada se jedan čovjek, u ime naroda, u ime djeteta u Gazi, u ime istine i pravde, uspravio pred svijetom.

A onda - Istanbul.

Te noći, i jutra koje je uslijedilo, Tayyip Erdoğan nije sletio u tihu prijestolnicu. Sletio je među hiljade ljudi koji su čekali na aerodromu. Plakali su, vikali, dizali ruke, nosili turske i palestinske zastave. 

Ali više od svega – nosili su ponos. Turska je te noći ustala. Ne kao imperija, ne kao sila - nego kao čista savjest čovječanstva.

A ja, Bosanac, stajao sam sa strane i znao: da smo večeras vidjeli ono što historija pamti samo jednom u stoljeću - trenutak kada istina nije ustuknula pred silom, kada dostojanstvo nije bilo retorička figura, nego čin jednog vođe pred svijetom koji šuti.