Dok se obrazovni sistemi širom svijeta bore s reformama, jedna nastavnica iz Bihaća uspjela je kreirati sopstvenu "malu reformu" koja je odjeknula globalno. Maja Džafić, nastavnica historije u Osnovnoj školi Gornje Prekounje Ripač, uvrštena je među pedeset finalista Global Teacher Prize, najprestižnije svjetske nagrade za prosvjetne radnike.

Nakon što je osvojila domaću Nagradu za inovativne nastavnike, njen rad na inkluziji, očuvanju baštine i kreativnim metodama poput "Historybooka" prepoznala je i svjetska Varkey fondacija. U razgovoru s nama, Maja Džafić otkriva kako je od obične učionice napravila muzej, zašto historijske ličnosti pretvara u influensere i zbog čega je, uprkos svim izazovima, srce jedini pravi alat za rad s djecom. Prije svega, ona govori da joj veoma znači ova nominacija. Biti među pedeset najboljih nastavnika na svijetu, kaže za Stav, više zvuči kao neki san nego kao realnost.

- To je kruna mog dugogodišnjeg predanog rada. Ja nisam nastavnik koji kalkulira, ja ostavljam svoje srce na svakom času jer ja ovaj poziv i djecu beskrajno volim. Ja sam sretna što već više od trideset godina radim posao koji volim, koji me ispunjava i nadahnjuje. Ova nominacija je, na neki način, potvrda i priznanje za to. Predstavljati u svijetu jednu malu školu, jedan mali grad, jednu malu državu, za mene je ponos i čast. Biti misionar jedne od najpleminitijih profesija je ogroman uspjeh koji, prije svega, dugujem generacijama mojih učenika - rekla je Džafić.

Nova školska godina, novi zamah

Jedan od temeljnih kriterija za rangiranje nastavnica na ovom takmičenju jeste primjena kreativnosti u obrazovnom procesu. S tim u vezi, naša sagovornica kaže za sebe da je po prirodi vrlo kreativna osoba i osoba koja ne voli monoton pristup nastavi. Smatram da čovjek mora uvijek raditi na sebi i na tome da radno okruženje poboljša.

- Davno smo trebali prevazići zastarjele metode poučavanja, ali nas kurikulum, pretrpan činjenicama, uvijek vraća na staro. Ja sam odlučila da, barem u svojoj učionici, pokušam nadomjestiti dva velika nedostatka u kurikulumu mog predmeta – Historija. Naime, gotovo nikako nije predviđeno poučavanje o ženama kao ni o najbrojnijoj nacionalnoj manjini u Bosni i Hercegovini – Romima. Kroz kreativne radionice, poput "Školskog muzeja", "Historybooka", "Kako se zove lutka?" i drugih, moji učenici i ja smo postali "sami svoja reforma". Školu u kojoj radim – Osnovna škola Gornje Prekounje – Ripač, pohađa 10 posto Roma. Mi smo sastavili rječnik romskog jezika, osmislili historijski sat, snimili dva filma o kulturi Roma i krenuli obilaziti bihaćke škole kako bismo educirali djecu i nastavnike. U školi smo napravili čak tri tematska muzeja (Muzej uspomena, Arheološki muzej i Filmski muzej) i nastavit ćemo i dalje. Lutka kojoj dajemo ime čest je gost na mojim časovima. Biramo najbolje ime za nju uz obrazloženje, a zapravo se na taj način prisjećamo velikih žena koje nisu zastupljene u udžbenicima. Mnogo radim na temama usmjerenim protiv nasilja nad ženama. Već dvije generacije mojih učenika su "Ambasadori ženskih prava u Bosni i Hercegovini". Tu titulu im je dodijelio DVV International nakon obuke koju smo skupa prošli. Moja Historijska sekcija je osvojila prvo mjesto na državnom takmičenju "O nasilju se ne šuti" Instituta za razvoj mladih Kult kada smo poslali snažnu poruku o borbi protiv nasilja nad ženama. CIVITAS Bosne i Hercegovine nas je proglasio "Ambasadorima noći u muzeju", a čak tri puta zaredom smo osvojili federalnu nagradu na takmičenju "Mladi i naslijeđe" u okviru manifestacije "Dani evropskog kulturnog naslijeđa" Federalnog ministarstva kulture. Ovo su samo neki od nagrađenih aktivnosti.

Kada Maju Džafić pitaju šta nju najviše motivira, odgovora da su to djeca te da je motivacija obostrana. Iz tog začaranog kruga, prema njenim riječima, svi su veći i čvršći iz godine u godinu. Svaki nova školska godina, kaže, njen je novi zamah.

- Ideje crpim iz svoje glave. Nekad se sama sebi začudim, a nekad sama sebi kažem: "Kako se ovoga nisi ranije sjetila?" Desi mi se, nećete vjerovati, da se navečer uspavljujem tako što razmišljam i smišljam šta bih novo mogla raditi s djecom. Imam jedan rokovnik koji moji učenici prepoznaju. U njega upisujem i razrađujem neke posebne ideje. Kada uđem u učionicu i stavim ga na sto, djeca odmah uzviknu: "Jupi, novi projekt!".

Maja Džafić još ranije je postala i laureat Nagrade za inovativne nastavnike, u kategoriji za nastavnike i nastavnice u osnovnoj školi, koju dodjeljuje COI Step by step“. Ona nam govori o tome koliko je ova nagrada trasirala put za njen novi uspjeh, koji je ovaj put na globalnom nivou.

- Nagradu inovativni nastavnik sam dobila za jednu inovativnu praksu koju sam nazvala "Historybook". Naime, moji učenici i ja smo kreirali fiktivnu društvenu mrežu u kojoj žene iz prošlosti kreiraju svoje profile kao da su današnje influenserke. To je bio djeci pristupačan način učenja i usvajanja priča o ženama koje su nepravedno izostavljene u planu i programu. Tako smo se pridružili globalnoj aktivnosti simboličnog imena "Make history herstory", a nastavna praksa "Historybook" svakako se može primijeniti i u realizaciji drugih nastavnih tema - priča nam Džafić.

Ništa nas ne treba spriječiti da budemo dobri nastavnici

Danas, kada je sve više onoga što djeci, pa i odraslima, odvlači pažnju, raditi na razvijanju kreativnih pristupa u prenošenju znanja i vještina je važno iz mnogo razloga. Džafić kaže da djeca tako gradivo bolje razumiju, lakše usvajaju, aktivniji su, bolje su koncentrirani i uključeni u nastavni proces.

- Kreativne metode razvijaju kritičko mišljenje i snalažljivost. Meni kao nastavnici kreativna nastava donosi posebne benefite: prijateljska i opuštena atmosfera u učionici, opuštenost i prisnost s učenicima. To su načini kojima se postiže disciplina, red i rad, a ne povišenim tonovima, lupanjem rukom o sto i slično. Ja u svojoj učionici nemam nikakvih problema, a poučavam oko dvije stotine učenika svake sedemice.

Uzmemo li u obzir sve izazove s kojima se naša država suočava od završetka rata, posebno finansijske, koji se, jasno je, osjete i u sektoru obrazovanja, mnogi tvrde da je danas možda teže nego ikada ranije biti prosvjetni radnik. Međutim, ova nastavnica govori kako u svakom poslu postoje izazovi i problemi te da se svaki radnik s njima mora na pravi način suočiti.

- Sigurno bi svaki nastavnik volio imati bolju platu ili bolje opremljenu školu. Ipak, ništa od toga nas ne treba spriječiti da budemo dobri nastavnici. Ako sam mogla biti nastavnik u ratu, iza zaštita od napunjenih vreća pijeskom i najlonima na prozoru, bez teka i školskog pribora, onda mogu i sad. Nisu djeca kriva što je naša plata mala. Svako dijete zaslužuje naš maksimum.

Prioritet suštinska reforma obrazovanja

U nastavku nam Džafić govori da je počela raditi još kao kao tinejdžerka, u ratu, bez formalnog obrazovanja. Od tada do danas, priznaje, neprestano radi na sebi.

- Vremena se mijenjaju, što znači da dolaze uvijek nove i drugačije generacije djece. Pa nećemo, valjda, mi nastavnicu tapkati u mjestu?! Mijenjaju se djeca, mijenjajmo se i mi. Nastavnici se moraju prilagoditi današnjim savremenim tokovima, tehnologijama i dječijim potrebama i interesima. To što su nove generacije izazovnije za prijenos znanja ne treba nastavnicima predstavljati problem i poteškoću, već obrnuto. Lično meni, to je motivacija - podvlači Džafić.

Ova nastavnica predaje gradivo iz nastavnog predmeta Historija. U Bosni i Hercegovini ovaj nastavni predmet ubrajamo u tzv. nacionalnu grupu predmeta, što ga čini specifičnim u odnosu na neke druge predmete.

- Historia est magistra vitae, zar ne? Historija nije samo prenošenje činjenica kako je mnogi zamišljaju. Na časovima historije gradi se identitet, njeguje se kultura sjećanja i valjan odnos prema vlastitoj prošlosti i prošlosti cijelog svijeta. Učenici uče da budu objektivni i empatični, da razumiju prošlost i iz nje izvuku pouke za budućnost. Zbog toga historija ima snažnu odgojnu dimenziju jer promovira kulturne vrijednosti i patriotizam - napominje.

Kao svojevrsni zaključak, Maja Džafić ističe da bi danas suštinska reforma obrazovanja trebala biti prioritet. Čini joj se da su dosadašnje reforme, uključujući i trenutnu, usmjerene ka mijenjanju forme, a ne suštine.

- Nastavni plan i program pretrpan je suhoparnim činjenicama. Umjesto uvođenja projektne i istraživačke nastave, poticanja kreativnosti, razvijanja logičkog mišljenja, od mene, kao nastavnika Historije, traži se da, primjera radi, za takmičenje iz Historije pripremim učenike da odgovaraju na suhoparna pitanja i uče napamet datume i komplicirane i dosadne činjenice. Ali, moji učenici i ja imamo svoju malu reformu. Provodi se u jednoj učionici u Bihaću u Osnovnoj školi Gornje Prekounje – Ripač. Priznat ću, nekad kršimo nametnuta nam pravila, ali svaki put iza toga napravimo neko malo čudo, neku lijepu priču ili neki uspjeh. Svaka generacija nastavnika ima ogroman potencijal. Mi imamo brigade nastavnika koje bi mogle napraviti čuda i nadam se da će se to napokon i desiti.