Bosna i Hercegovina se ponovo našla na raskršću između politike i savjesti. U Vijeću sigurnosti UN-a usvojena je rezolucija koja najoštrije osuđuje napade Irana na nekoliko zemalja Zaljeva – Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju, UAE i Jordan. Rezolucija je usvojena sa 13 glasova za, bez glasova protiv, dok su Rusija i Kina bile suzdržane. Među kosponzorima se našla i Bosna i Hercegovina.

Ono što ovu odluku čini posebno osjetljivom za našu javnost jeste činjenica da se u tekstu rezolucije uopće ne spominju napadi Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran. Istovremeno, Iran je prije samo nekoliko mjeseci u Generalnoj skupštini UN-a glasao za rezoluciju o genocidu u Srebrenici, uprkos snažnom pritisku Rusije da od toga odustane. Taj glas nije bio samo diplomatski čin – za mnoge ljude u Bosni i Hercegovini bio je i moralna podrška istini o genocidu koji je naš narod preživio.

Naravno, razumljivi su razlozi zemalja Zaljeva. One su često kolateralna šteta velikog geopolitičkog sukoba između Irana, Izraela i Sjedinjenih Država. Razumljivi su i politički motivi naše države, koja pokušava balansirati između različitih međunarodnih partnera i saveznika. U međunarodnoj politici takvi pritisci nisu rijetkost.

Ali ostaje jedno pitanje koje je dublje od same politike, pitanje moralne dosljednosti. Narod koji je preživio genocid posebno je osjetljiv na pravdu, zahvalnost i sjećanje na one koji su stajali uz njega u najtežim trenucima. Zbog toga mnogi danas osjećaju nelagodu: kao da je Bosna i Hercegovina stavljena u nepravednu poziciju da bira između prijatelja.

I zemlje Zaljeva i Iran su, svaka na svoj način, u najtežim godinama pokazale solidarnost prema Bosni i Hercegovini i njenom narodu. Upravo zato ova situacija ostavlja gorak osjećaj, ne zbog same rezolucije, nego zbog moralne dileme koju ona otvara.

Možda će političari ovu odluku objasniti logikom međunarodnih odnosa, ali historija i savjest često postavljaju drugačija pitanja. Narod koji je preživio genocid ne bi trebao biti stavljen pred izbor između onih koji su mu pomagali da preživi.

Allah najbolje zna istinu i krajnje ishode naših postupaka. Ali ostaje bojazan da ostavljamo dug budućim generacijama, dug koji će morati vraćati ili mudrošću svoje pameti, ili, ne daj Bože, cijenom svoje krvi.