Dok se Bosna i Hercegovina formalno zalaže za jačanje energetske sigurnosti i diverzifikaciju izvora plina, paralelni potezi entitetskih vlasti otkrivaju dublji problem – sistemsko ignorisanje države kao jedinstvenog pravnog i infrastrukturnog prostora. Projekti Južne i Istočne interkonekcije, umjesto da budu strateški usklađeni na državnom nivou, postaju simboli političke fragmentacije i institucionalne slabosti.

Magistralni gasovod Šepak- Banja Luka- Novi Grad ukupne vrijednosti 1, 29 milijardi KM trebao bi se početi graditi već sredinom godine, nakon što se naredne sedmice potpiše ugovor sa konzorcijem pet kompanija: "Konvar" Beograd, "Gastek" Inđija, "Radis" Istočno Sarajevo, "Zavod za zavarivanje" Beograd i "Jokić invest" Zvornik.

Jučer je u organiziraciji ministarstva energetike i rudarstva RS-a organiziran sastanak koji je bio posvećen nastavku aktivnosti na realizaciji projekta izgradnje onoga što je bilo poznato kao Istočna interkonekcija RS i Srbija, dok se o izgradnji plinovoda sada govori kao o "gradnji magistralnog gasovoda", bez obzira što se radi o istom projektu koji u manji bh. entitet dovodi ruski plin via Srbija.

Dakle, isti dan kada je Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine usvojio zakon o Južnoj interkonekciji, u RS-u se počelo sa realizacijom Istočne interkonekcije.

Čeka se Dom naroda

Otkrivamo detalje drame u Parlamentu FBiH: Kako je usvojen Zakon o Južnoj interkonekciji

Osim činjenice da oba projekta zanemaruju državnu imovinu predstavljajući izgradnju plinovoda strateškim infrastrukturnim poduhvatima u energetskom sektoru, država je suočena sa situacijom u kojoj su njene institucije u potpunosti ignorirane, gdje će svaki od entiteta de facto ostvariti vlastitu (energetsku) suverenost.

RS će imati Istočnu, Federacija BiH Južnu interkonekciju, a između ta dva entiteta neće biti suštinske konekcije, pa će se ponašajući se kao dvije države, a ne administrativne jedinice, vlastitim odlukama od države Bosne i Hercegovine napraviti praznu ljušturu.

Ovo se ne odvija slučajno. Vlasti RS-a samo su sačekale djelovanje vlasti Federacije BiH kako bi imali mapu puta za rješavanje problematike državne imovine, jer 500 kilometara planiranog plinovoda Istočne interkonekcije ide preko imovine Bosne i Hercegovine jednako kao što je to slučaj sa Južnom interkonekcijom.

Sada, kada u zakon u Južnoj interkonekciji nije uvršten član koji tretira državnu imovinu, odnosno štiti je na način koji su propisali i Ured visokog predstavnika i državni Ustavni sud, vlasti iz manjeg bh. entiteta imaju alibi za isto. Državna imovina za njih ne postoji, a s njom će raspolagati kako im je volja, jer kako se čini, svi u našoj zemlji tako rade.

U suštini, problem ne leži samo u činjenici da se grade dva odvojena pravca plinovoda već u načinu na koji se oni realiziraju, a to je bez jasne državne strategije, koordinacije i pravnog okvira koji bi zaštitio interese Bosne i Hercegovine.

Problem također predstavlja činjenica da se kroz oba projekta zaobilazi pitanje državne imovine, koje je već godinama jedno od ključnih pravnih i političkih sporova u zemlji. Ignorisanjem odluka institucija, otvorio se prostor za praksu u kojoj niži nivoi vlasti preuzimaju ingerencije koje im ne pripadaju. Takav presedan ne ostaje ograničen samo na energetski sektor, već može imati dalekosežne posljedice i na druge oblasti, od infrastrukture do prirodnih resursa.

Osporavani projekti

Interkonekcije RS-a i Srbije: Istočna prevara umjesto diverzifikacije

Sada svi u ovoj zemlji svjedočimo prešutnom prihvatanju činjenice da entiteti vode vlastite energetske politike, oslanjajući se na različite međunarodne partnere i interese. U takvom ambijentu, gubitnik je Bosna i Hercegovina.

Nije jasno da li vlast u BiH na državnom nivou u kapacitetu aktuelnog saziva ima ikakvu namjeru tretirati BiH kao ono što jeste, jedinstven državni prostor, ili će se stihijski dopuštati svakome da radi šta hoće od zemlje koja je krvavo platila svoje postojanje, samo da bi je pojedini u miru prodavali.

Ako se ovakav model nastavi, Bosna i Hercegovina neće izgubiti samo kontrolu nad svojom imovinom, već i osnovne poluge suvereniteta. Energetski sektor, koji bi trebao biti temelj razvoja i stabilnosti, pretvara se u instrument političkog razdvajanja. U takvim okolnostima, pitanje više nije ko gradi gasovode, već da li država uopće postoji izvan deklarativnih okvira, ili se pred očima svih, tiho pretvara u prostor bez stvarne moći odlučivanja.