Tokom agresije od 1992. do 1995. godine, u odbrani nezavisne i međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, prema dostupnim i, vjeruje se nepotpunim podacima, poginulo je 639 boraca Armije RBiH koji su rođeni u Sandžaku. Većina u Sarajevu.
Njih 23 odlikovani su najvišim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan i isto toliko drugim odlikovanjima za iskazanu hrabrost.
Ulice u Sarajevu dobile su imena: Braće Bučan, Braće Mulić, Senada Poturka Senčija, Lutvije Jukovića Luxa, Jusufa Juke Gojaka, Feriza Tumbula, Hameda Hodovića, Safeta Isovića, Abaza Zekovića i Ramiza Gugača.
Prva Sandžačka brigada, osnovana juna 1992. i bila je prva organizirana vojna formacija oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
Odluku o njenom formiranju u okviru Teritorijalne odbrane, potpisao je vrhovni komandant Alija Izetbegović. Prvi zapovjednik vrigade bio je bivši oficir JNA Medo Haznadar.
Ova brigada, u kojoj je bilo i žena, vodila je jednu od presudnih bitaka za Sarajevo u naselju Stup. Tada je na braniku Bosne i Hercegovine poginulo više od 100 boraca porijeklom iz Sandžaka.
I niko ih nije mobilizirao, svi su dobrovoljno i u vrlo kratkom roku pristupili brigadi.
"Ni historičar ni doktor nauka", ali ipak napisao Monografiju
Nedavno je iz štampe izašao i prvi materijalni spomen na njihovu i borbu svih drugih boraca rođenih u Sandžaku za slobodnu, multinacionalnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu.
To je "Monografija šehida 1992-1995. rođenih u Sandžaku", autora Alije Fejzića, rodom iz Rožaja (Crna Gora).
Kako je došlo do toga da bude prvi čovjek koji će ostaviti pisani trag o doprinosu tih ljudi u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije?
Alija Fejzić: Krajišnici i Sandžaklije imaju sličan mentalitet
On u razgovoru za Stav kaže da je prije tri godine sjedio s nekoliko svojih prijatelja Bosanaca.
Pričali su o ratu, o šehidima, borcima... I u jednom momentu pita ga jedan od njih: "Koliko je Sandžaklija poginulo u agresiji na BiH?"
- Kažem da ne znam. I bilo im je čudno "Kako ne znate, zar nemate kakvu monografiju, zar nemate kakav spisak?"
Kažem da nemamo ništa i tog istog momenta sine mi ideja da na tome počnem da radim. Nakon nekoliko dana počeo sam da obilazim neke institucije i pojedince i upoznao ih s tom idejom. Svima se svidjela. Ali, svi su rekli da tu treba dosta ljudi da radi, da nemamo nekoga koji će se toga prihvatiti, nemamo novaca da se ljudima plati, i tako dalje.
Onda im kažem "Dobro, ja ću sam raditi". A onda će oni "Pa ne bismo da te mi nešto vrijeđamo, poništavamo, ali znaš, ipak, nisi ti historičar, nisi ni dr. nauka". "Sve ja to znam, nisam ni književnik, ali mislim da to treba neko da uradi". I onda sam polahko počeo.
Drugi momenat koji ga je natjerao da nastavi prikupljanje građe je slična situacija prije godinu i po u Novom Pazaru. Išao je na jednu dženazu, i nakon toga sjeo s nekoliko svojih prijatelja iz Medrese koju je do 1998. pohađao u Sarajevu.
- S nama sjedi jedno dijete od 14-15 godina, a to je sin moga prijatelja i sluša šta mi pričamo o toj tematici. I u jednom momentu taj dječak s nevjericom pita svoga oca "Zar zaista nemate ništa o našim borcima, da se zna da su oni dali živote za Bosnu i Hercegovinu?"
Fejzić je koristio podatke iz postojećih monografija koje su napravljene za neke općine, kako kaže "visio na internetu", hodao po Bosni i Hercegovini, raspitivao se kod ljudi i konačno napravio spisak, koji, kaže, najvjerovatnije nije konačan.
Preostalo je možda još približno 50 imena za koja treba prikupiti podatke.
Oni će biti dio dopunjenog drugog izdanja. Riječ je o ljudima koji su ovdje živjeli, radili, studirali, školovali se, imali svoje porodice... a nisu 1992. došli iz Sandžaka ovdje da se bore.
Sagovornik Stava kaže da je to važno napomenuti, jer srpska propaganda govori da su oni ovdje došli tokom rata kao dobrovojlci.
- Nijedan od njih nije došao 1992. kao dobrovoljac. Kada je počeo rat, ptica nije mogla da preleti iz Srbije i Crne Gore. Tamo je etničkim čišćenjem Bošnjaka napravljena tampon-zona od Priboja i Pljevalja prema granici s Bosnom i Hercegovinom. Čak je bilo slučajeva da su neki od Sandžaklija došli u posjetu rođacima za Bajram početkom aprila 1992, kada je počela agresija.
U Monografiji ima najviše šehida iz Sarajeva, ali bilo ih je i u Vitezu, Tuzli, Brčkom i Krajini.
Zastava 1. sandžačke brigade
Većinom su živjeli na rubnim dijelovima Sarajeva i za njih osnivači Prve sandžačke brigade kažu da su upravo oni odbranili prve linije.
Fejzić objašnjava zašto je to tako:
- Kada su Bošnjaci iz Sandžaka dolazili u Sarajevo većinom su gradili kuće po rubnim dijelovima i bez dozvola, jer je sve to bilo za njih skupo, ali bilo je i administrativnih prepreka. Ispostavilo se tokom agresije da je to ustvari bio neraskidivi odbrambeni lanac oko glavnog grada pod opsadom Karadžićevih četnika i JNA.
U prilog toj konstataciji, u Monografiji se nalazi i bilješka pjesnika Abdulaha Sidrana: "A ovaj prsten od kuća koji nas štiti, od njihovih kuća je napravljen. Nijedno još naselje nije palo ako su ga štitile naše Sandžaklije. Gdje njihovih kuća nije bilo, otuda tuku vukodlaci, Ko čita smrtovnice i razumije se u nauku o imenima, lako može izračunati, od petero poginulih u odbrani grada, barem su dvojica naše Sandžaklije".
Borbom za BiH, odbranjen je i Sandžak
- Međutim, ovdje treba kazati nešto što je veoma važno: Neki ljudi su skloni govoriti kako su Sandžaklije odbranile Bosnu. To nije tačno. Evo zašto: u ratno vrijeme bio sam u Travniku u proslavljenom 7. korpusu, koji je brojao približno 2.000 boraca, a nas Sandžaklija u njemu je bilo svega 12. Sve ostalo su bili Bosanci i Hercegovci. Najviše ih je bilo u 1. korpusu - sarajevskom. Bosnu i Hercegovinu su odbranili prvenstveno bosanskohercegovački borci i mi Sandžaklije pomagali smo im u tome - objašnjava Fejzić.
Pritom dodaje:
- Međutim, trebamo znati da se u Bosni i Hercegovini branio i Sandžak, da su bosanskohercegovački šehidi dali živote za Bosnu i Hercegovinu, ali i za Sandžak. Zašto za Sandžak? Jer su planovi agresora bili da poslije Bosne bude na redu Sandžak. I da je Bosna pala, oni bi Sandžak pojeli za doručak.
Svi koji su ijednom imali priliku da štampaju bilo kakvu knjigu - znaju da je to finansijski kod nas teško ostvarivo.
Sam Fejzić je prošao Tantalove muke dok je Monografija na 477 stranica, na kvalitetnom papiru kunzdruku i u tvrdim koricama, konačno izašla iz štampe.
Ovako priča o tome:
- Prije šest mjeseci mene žena pita kako ću to finansijski podnijeti. Nisam znao. Cilj ovog projekta nije zarada, Bogom se kunem. I ne treba mi. Živio sam i prije ove monografije, a živjet ću i poslije nje. A skup je to sport, troškovi oko skupljanja informacija su moji, putovanja po Bosni i Hercegovini također. A koliko sam samo puta putovao u Sandžak, Njemačku pa u Tursku. Sve to košta.
I sretnem jednog našeg privrednika iz Sandžaka - Hamda Ikića. Objasnim da ću obići naše poslovne ljude, predložiti da daju koliko mogu, po 100, 200 KM, a on mi kaže "Nemoj to raditi. Pola njih će te odbiti. Hajde, ja ću u tome učestvovati".
I tako... nešto ja, nešto Ikić i Monografija je odštampana.
Nakon toga imam jedan moralni problem: kako da prodam knjigu majci šehida?! Naravno da ne mogu. To bi trebalo da neko otkupi i te knjige pokloni porodicama šehida koji su zabilježeni u Monografiji. Nekoliko dana prije promocije otišao sam kod jednog našeg privrednika. U toj Monografiji mu je amidžić. Svidjelo mu se sve to i kad sam mu kazao da primjerak košta 30 KM rekao je da je džaba. Objasnim mu situaciju s porodicama šehida, da bi trebalo da otkupi neki broj knjiga i to im pokloni. Znate šta mi je rekao? "Da si došao prošle godine, nešto bi i moglo da se otkupi. Ova godina, Boga mi, slaba je bila". I ja mu velim: "Evo ti ova Monografija, ali je plati". On izvadi iz džepa pare i ja izađem. Sekretarici onda kažem da mu ih vrati kada zatvorim vrata za sobom. A on u malome džepu ima milion maraka!
Efendić i Muzur ni habera
Fejzić dalje priča s neskrivenom gorčinom:
- Ponio sam pozivnicu za promociju Monografije načelniku Općine ilidža Nerminu Muzuru i načelniku Općine Novi Grad Semiru Efendiću, ali nijedan se nije odazvao. A s područja Općine Novi Grad u ovoj knjizi ima 190 šehida koji su rođeni u Sandžaku. Da ne govorimo o Ilidži, tamo ih je bilo još više. Toliko ih je poginulo da bi taj načelnik danas mogao sjediti u svojoj fotelji. I nije se udostojio da dođe na promociju. Isto tako ni načelnik Ilidže Muzur.
Ta dva načelnika bili su djeca kada su ovi ginuli. Oni su trebali da dođu ne zbog mene, već zbog porodica šehida i da me pitaju koliko ima šehida s područja njihove Općine i otkupe toliko monografija za dar njihovim porodicama. Ako nisu mogli otkupiti toliko, mogli su kazati: Daj dva-tri primjerka. I to bi bilo nešto. Ovako je ništa.
Autor je nakon završetka Medrese, od 1988. do 1992. godine bio imam u jednom džematu kod Bosanske Krupe.
Na pitanje postoji li kakva mentalitetna poveznica između Krajišnika i Sandžaklija, odgovara:
- Ja znam da postoji. Odgovorno tvrdim, najljepši dio Bosne i Hercegovine je Bosanska krajina. Pa pio sam vodu sa Une. I ne samo ja. Krajišnici su veoma dobri ljudi. I oni imaju neki čvrst stav kao što imamo mi Sandžaklije. Oni koga prihvate, baš ga prihvate. Koga odbiju, baš ga odbiju. Kod njih ako počneš da muljaš nešto, nećeš dobro proći.
Bio sam i u 17. krajiškoj brigadi, tu su bili sve Krajišnici, veoma dobri i izuzetno hrabri borci... Imali su odličnu logistiku od svojih ljudi iz Njemačke, Austrije, Švicarske... koji su nalazili načina da šalju novac, pakete... Samo u mom džematu kod B. Krupe bilo je 30 Bošnjaka koji su radili u Njemačkoj i pomagali i više nego što su mogli.
Detalj s promocije Monografije: Velika posjećenost
Na kraju razgovora, Alija Fejzić kaže da je bio prijatno iznenađen posjećenošću promocije Monografije o bosanskohercegovačkim šehidima rođenim u Sandžaku:
- Nisam mogao vjerovati da je onoliko ljudi došlo. Prije mjesec dana bio sam na jednoj promociji u Gazi-Husrev-begovoj biblioteci. Promovirana je biografija o šehidima. Izbrojao sam 22 ljudi. Međutim, znate šta je doprinijelo da posjećenost promocije o sandžačkim šehidima bude velika? To što nemamo nikakav materijalni, fizički dokaz da smo ovdje učestvovali u odbrani od agresije 1992-1995. Nemamo spomenik, nemamo spomen-sobu. Jedini fizički dokaz, od sada, nakon 30 godina, je ova monografija.
Imamo samo trag u vojnim dokumentima o osnivanju Prve sandžačke brigade, koja je postojala nekoliko mjeseci i onda je rasformirana, a vodila je presudnu borbu za odbranu Stupa 1992.
Baš na promociji, njen prvi komandant Medo Haznadar pokazao je prvu, originalnu ratnu zastavu Prve sandžačke brigade koja je bila izbušena gelerima. To je bilo najbolje od svega na promociji. I kazao mi je da je to prva sašivena zastava jedne brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine. I mi smo zaista ponosni na to. Mi smo ponosni, na primjer, na našeg generala Sefera Halilovića, prvog komandanta Armije Republike Bosne i Hercgovine.
Deset ulica u Sarajevu nosi ime po šehidima iz Sandžaka. Trideset i tri porodice iz Sandžaka su za Bosnu i Hercegovinu dali po dva šehida - završava Fejzić.
Na kraju, podsjetimo šta je svojevremeno kazao prvi predsjednik demokratske i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine i vrhovni komandant Armije RBiH Alija Izetbegović, a što je ušlo u monografiju:
"Otiđite, prebrojte mezarove palih Sandžaklija oko Sarajeva, pa će se oni koji prave razdor posramiti. Ti ljudi su dali živote, oni su se borili zajedno s nama".
