Sahrana Ratka Mladića uz vojne počasti, a zatim javna najava Aleksandra Vučića o proizvodnji balističkih raketa velikog dometa, teško se mogu svesti na dvije nepovezane vijesti. Njihov politički tajming proizvodi poruku koju region s obzirom na tešku prošlost vrlo dobro razumije.

Ratko Neđe Mladić je pravosnažno osuđen za genocid i druge najteže ratne zločine. Komandovao je tzv. Vojskom Republike Srpske, koja je bila operativno-taktička grupa Vojske Jugoslavije na teritoriji suverene Republike Bosne i Hercegovine.

Zato način njegovog ispraćaja ima posebnu težinu. Kada se osuđeni ratni zločinac ispraća uz vojni politički i religijski ceremonijal, Beograd ne govori samo o jednom čovjeku. Govori i o odnosu prema vojnom i političkom razdoblju kojem je taj čovjek pripadao i genocidnoj politici koju je provodio. Takav pristup i plebiscitarna podrška građana Srbije ovom sramotnom i anticivilizacijskom činu znači da je Srbija spremna u jednom dahu sve ponoviti ako im se ukaže prilika.

A onda dolazi Vučićeva raketna najava.

Nije potrebno da predsjednik Srbije izgovori ime Bosne i Hercegovine da bi se razumjelo da ovakva poruka proizvodi snažan psihološki efekat upravo u regionu, a posebno u BiH. Najava razvoja balističkih raketa velikog dometa, u kombinaciji sa ubrzanim razvojem namjenske industrije, predstavlja pokazivanje strateške vojne ambicije Beograda.

To je dokaz da Srbija planira vojnu akciju ako im se da zeleno svjetlo kao u Srebrenici. To je signal koji BiH mora uzeti krajnje ozbiljno.

Balistički projektil nije samo raketa. Iza njega stoje raketni motori i pogonski sistemi, precizno navođenje, elektronika, mobilni lanseri, proizvodni kapaciteti i infrastruktura za testiranje. Ako Srbija uspije zaokružiti taj lanac, njen vojni potencijal ulazi u novu kategoriju i stvara prednost koju region i NATO ne mogu vojno riješiti bez velikog sukoba.

Posebno je važno pitanje Daytonskog režima subregionalne kontrole naoružanja. On je nastao u potpuno drugačijem sigurnosnom ambijentu i nije projektovan za sve tehnologije koje danas mijenjaju vojnu ravnotežu.

Zato je vrijeme za novi regionalni razgovor o kontroli naoružanja.

BiH treba inicirati međunarodnu konferenciju o sigurnosnoj arhitekturi Zapadnog Balkana, uz SAD, NATO, EU, Tursku i druge relevantne partnere. Cilj mora biti nova procjena regionalnih vojnih sposobnosti i modernizacija mehanizama transparentnosti i kontrole.

Paralelno s tim, BiH treba inicirati međunarodni fond za jačanje svojih odbrambenih i policijskih kapaciteta, uz punu civilnu i parlamentarnu kontrolu.

U taj proces treba uključiti Sjedinjene Američke Države, Republiku Tursku, evropske partnere, a za finansijsku, tehnološku i drugu saradnju i Saudijsku Arabiju i Pakistan.

Prioritet moraju biti avijacija fiksnih krila, radarsko osmatranje, rano upozoravanje, PZO, antidron sistemi, zaštićene komunikacije, cyber odbrana, obavještajni kapaciteti, zaštita granice i kritične infrastrukture te opšta modernizacija vojnih i policijskih sposobnosti.

BiH ne treba odgovarati prijetnjom na prijetnju. Treba odgovoriti sposobnošću.

Jer najbolji odgovor na pokušaj zastrašivanja nije panika, nego sposobnost države da vidi, procijeni i zaštiti vlastiti prostor.

Beograd možda neće izgovoriti ime BiH. Ali Sarajevo mora znati čitati strateške poruke koje dolaze iz Beograda.

I ovaj put ih ne smije čitati tek kada bude kasno.