Dok većina sedamnaestogodišnjaka razmišlja o školi, prijateljima i planovima za budućnost, Belma Mešić nosi teret koji nijedno dijete ne bi smjelo nositi. Ove godine, 31 godinu nakon genocida u Srebrenici, prisustvovat će ukopu posmrtnih ostataka svog daidže Muriza Burakovića, koji je imao svega 22 godine kada je ubijen.

Govori smireno, ali svaka riječ nosi težinu tuge koja se prenosi kroz generacije.

– Emocije su ogromne. Jako je tužno što se ovo dešava tek nakon 31 godine. Nije jednostavno ni doći ovdje kada znam šta se na ovom mjestu dogodilo. Jedina utjeha je što će moj daidža konačno pronaći svoj smiraj – kaže Belma.

O genocidu je najviše slušala od svoje nene.

– Pričala mi je da je ovdje bio užas, pravi horor. Za daidžu su mi uvijek govorili da je bio prelijep čovjek i još ljepši po duši. Bio je izuzetno dobar. Kada se moja majka rodila, iako je već bio rat, prvi joj je donio poklon. Takve sitnice govore kakav je bio čovjek - govori Belma. 

Njen daidža Muriz danas živi samo kroz priče svojih najbližih. 

– On živi u našim srcima. Tu je s nama - ističe Belma. 

Sudbina njenog daidže posebno je bolna. Njegov sin Almir danas ima 32 godine, a imao je samo sedam mjeseci kada je posljednji put bio u očevom naručju. 

– Po pričama koje smo kasnije saznali, na tom putu smrti više nije mogao izdržati. Vjerovatno je bio otrovan. Navodno je molio čovjeka koji je bio s njim da ga ubije jer više nije mogao podnijeti patnju - ističe Belma sa suzama u očima. 

Posmrtni ostaci Muriza Burakovića pronađeni su u čak tri masovne grobnice, što je još jedno svjedočanstvo brutalnog pokušaja prikrivanja zločina.

Bol ove porodice tu ne prestaje. Belmin djed također je bio žrtva genocida, a pored Muriza ranije je sahranjen njen drugi daidža Enver, koji je također bio mlad kada je ubijen.

Najteže joj, kaže, pada pogled na nenu.

– Posebno mi je teško zbog nje. Jedva je čekala da ukopa svog sina, da konačno ima mjesto gdje će mu proučiti Fatihu - dodaje. 

Belma smatra da njena generacija mora mnogo više govoriti o genocidu i njegovati kulturu sjećanja.

– Veoma je važno da moja generacija zna šta se ovdje dogodilo, da dolazi na ovakva mjesta i da se ovako nešto nikada nikome ne ponovi. Ovo je bio genocid nad Bošnjacima. Ubijani su civili, nečiji djedovi, nane, očevi, braća i rođaci. O tome se ne smije govoriti samo 11. jula. Mora se pričati tokom cijele godine, jer samo tako možemo sačuvati istinu i spriječiti da se ovakvo zlo ikada ponovi - upozorava Belma. 

Na kraju razgovora zastaje na trenutak, a potom izgovara rečenicu koja govori više od svake historijske činjenice.

– Stvarno mislim da bi bio najbolji daidža. Kada ga toliko ljudi hvali, ne mogu ni zamisliti koliko bi bio brižan prema meni. Kažu da je bio melek od čovjeka - završava Belma i daje nam znak da više od suza ne može govoriti.