Direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) Ljubljana prof. dr. Zijad Bećirović komentirao je i analizirao za Stav aktuelnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini, odnose Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, Dodikov skandalozni govor, "odlazak" Christiana Schmidta i moguće imenovanje novog visokog predstavnika...

Milorad Dodik održao je skandalozan govor u kojem je nemilice vrijeđao Bošnjake. Da li se kako to neki sada tumače može pripisati tome što je u toku predizborna kampanja za predsjednika RS-a pa su izjave zapaljive ili se tu pak radi o već viđenom scenariju, strategiji od Karađorđeva do danas?

- Dodikov govor nije iznenađenje, nego predstavlja kontinuitet politike koja od devedesetih teži podjelama, segregaciji i destrukciji Bosne i Hercegovine. Iako se može reći da je riječ o predizbornoj retorici, ona u njegovom slučaju ima strateški karakter. Milorad Dodik (SNSD) odavno gradi politički kapital na izazivanju međunacionalnih tenzija i poticanju straha, što je naslijeđeni refleks i model iz vremena Miloševića i dogovora u Karađorđevu. On koristi predizbornu scenu da testira granice reakcija međunarodne zajednice i da učvrsti narativ o ugroženosti Srba, čime pokušava homogenizirati biračko tijelo.

Može li se ovaj njegov govor dovesti u vezu sa izjavom Roda Blagojevicha, koji je nakon skidanja Dodika i njegovih saradnika s američke crne liste, kazao da je "novo vrijeme na Balkanu, gdje se srpski i hrvatski hrišćani mogu nadati istinskoj autonomiji." Da li je to nešto što ustvari Donald Trump želi da čuje, kako jedan Milorad Dodik na brdovitom Balkanu brani hrišćanstvo od islama?

- Dodik pokušava da se pozicionira kao "branitelj hrišćanstva" i time se približi konzervativnim krugovima u SAD-u, posebno onima okupljenim oko Donalda Trumpa. Međutim, takva retorika je opasna jer uvodi religijsku dimenziju u političke i teritorijalne sukobe. Blagojevicheva izjava o "novom vremenu za srpske i hrvatske hrišćane" reflektira pokušaj da se stvori ideološka platforma koja bi marginalizirala Bošnjake i islamski faktor na Balkanu. To je opasna, pogrešna i zastarjela paradigma, koja ne doprinosi miru i stabilnosti u regiji. Bosna i Hercegovina ne može i ne smije biti prostor za projiciranje geopolitičkih eksperimenata.

Siniša Karan je kandidat SNSD-a za predsjednika RS-a. No, on se na skupovima gotovo i ne primijeti, jer je Dodik taj koji drži bank i vodi glavnu riječ. Kako to tumačite, a posebno u kontekstu zabrane političkog djelovanja koje mu je Sud BiH izrekao?

- To što Dodik vodi kampanju umjesto kandidata pokazuje da je politički sistem u Republici Srpskoj (RS) personaliziran i autokratski. Siniša Karan (SNSD) je samo formalni kandidat, dok stvarnu moć i kontrolu nad procesima ima Dodik. Time on pokazuje otvoreno nepoštivanje odluka suda i institucija Bosne i Hercegovine, pošto mu je zabranjeno političko djelovanje, čime dodatno podriva vladavinu prava i očekuje se djelovanje Centralne izborne komisije BiH po tom pitanju. Takvo ponašanje bi u svakoj uređenoj državi dovelo do pravnih sankcija, reakcije tužilaštva i ostalih pravosudnih institucija, ali u BiH nažalost još vlada selektivna primjena zakona ili uopće neprimjenjivanja za određene političke moćnike. Dodikovi nastupi u izbornoj kampanji, te njegovo pojavljivanje na plakatima zajedno sa Sinišom Karonom i Željkom Cvijanović, mogu dovesti birače u zabludu u vezi s tim ko je stvarni kandidat za predsjednika entiteta Republika Srpska. Istovremeno, nameće se pitanje poštivanja odnosno implementacije presude Suda BiH kojom je Dodiku zabranjeno političko djelovanje.

Sve su glasnije spekulacije da su Amerikanci tražili odlazak Christiana Schmidta, te da su saglasni da se imenuje novi visoki predstavnik kojem će ostati bonske ovlasti. Kakve informacije su stigle do Vas? Ko bi mogao naslijediti Schmidta?

- Informacije o mogućoj promjeni visokog predstavnika postoje, ali su u ovom trenutku više diplomatska "probna baloniranja" nego konkretni planovi. Schmidt je izgubio povjerenje dijela međunarodne zajednice, jer je često djelovao nekoherentno i bez jasne strategije. Međutim, suštinsko pitanje nije u imenu, nego u mandatu i političkoj podršci OHR-a. Ako bi došlo do smjene, novi visoki predstavnik morao bi imati snažan mandat, podršku Washingtona i Brisela, te jasnu strategiju kako provesti reforme i spriječiti dezintegracijske procese.

Bivši visoki predstavnik Wolfgang Petritsch smatra da je potrebno zatvoriti Ured visokog predstavnika u BiH (OHR) i prenijeti nadzor na Evropsku uniju. Slažete li se Vi s njegovim mišljenjem? Šta bi se desilo sa BiH i u BiH kada bi se OHR zatvorio recimo do kraja godine, a nadzor bio prenesen na EU?

- Zatvaranje OHR-a u ovom trenutku bilo bi preuranjeno i opasno. BiH još nije institucionalno konsolidirana država, a EU nema kapacitete da zamijeni bonske ovlasti. Ako bi se OHR zatvorio bez jasne tranzicije i mehanizama nadzora, to bi otvorilo prostor za separatističke tendencije i urušavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Petritscheva ideja je razumljiva u kontekstu dugoročne „evropeizacije“ BiH, ali ne u trenutnim geopolitičkim okolnostima, kada su prisutni snažni pritisci iz Beograda, Zagreba i Moskve.

Da li Trumpova administracija šalje poruku bh. zvaničnicima time što ne imenuje novog ambasadora u BiH. Murphy je otišao u februaru, a sada je iz Washingtona došao diplomata koji djeluje s pozicije otpravnika poslova? Da li će uopće biti imenovan novi američki ambasdor u BiH?

- Odsustvo ambasadora u Sarajevu pokazuje da Bosna i Hercegovina trenutno nije visoko na listi prioriteta američke administracije, ali to ne znači povlačenje SAD-a. Sjedinjene Države i dalje prate situaciju, samo koriste drugačiji pristup – indirektan, kroz regionalne procese i NATO strukture. Imenovanje novog ambasadora očekuje se nakon što se konsoliduje Trumpov tim za vanjsku politiku. Važno je naglasiti da je kontinuitet američke politike prema BiH stabilan: podrška suverenitetu, teritorijalnom integritetu i multietničkom karakteru države ostaje neupitna.

Aleksandar Vučić se redovno oglašavao porukama podrške Miloradu Dodiku, ali je naprasno zašutio sada kada su mu ukinute američke sankcije. Ni do danas se evo predsjednik Srbije nije oglasio, a od tada generalno nema niti jedne njegove izjave u kojoj spominje “brata Mileta”. Vaše mišljenje?

- Vučić je vrlo pragmatičan političar. On se povukao iz javne podrške Dodiku kako bi izbjegao dodatni pritisak Washingtona i Brisela nakon ukidanja sankcija. Trenutno pokušava balansirati između očuvanja srpskog utjecaja u BiH i vlastite međunarodne pozicije. Vučić zna da prebliska veza s Dodikom, koji je politički kompromitiran i eutanaziran, može naštetiti njegovim ambicijama da Srbiju predstavi kao faktor stabilnosti na Balkanu. Tišina iz Beograda stoga nije slučajna – to je znak redefiniranja taktike, ne nužno promjene strategije.

Ponovo je aktuelizirano pitanje državne imovine. Političari iz RS-a jednoglasni su da ona treba biti prenesena na entitete, tu negdje na istom fonu je i Dragan Čović, ali se on lukavo vadi na priču o gradnji autoputa. Govori se da bi čak i Schmidt mogao donijeti neku odluku kojom bi se riješilo ovo pitanje, ali da neće biti povoljna po državu. Čija je državna imovina – države, entiteta ili lokalne zajednice?

- Državna imovina pripada državi Bosni i Hercegovini, jer je samo država međunarodno priznata i nosilac suvereniteta i ona je može ustupiti nižim nivoima vlasti na korištenje. Entiteti su administrativne jedinice unutar BiH i ne mogu biti titulari državne imovine. Sve drugo vodi ka dezintegraciji države. Manipulacije iz Republike Srpske i dijelom iz HDZ-ovskih struktura su pokušaji da se kroz pravne interpretacije realizuje politički cilj – razgradnja državnosti. Ukoliko visoki predstavnik interveniše, mora to učiniti u skladu s Ustavom i presudama Ustavnog suda BiH, a ne pod pritiskom lokalnih aktera.

Utihnuli su politički glasovi iz Zagreba, Beograda. Kao da je neko zatišje pred buru, a da u BiH oni koji čine vlast žive u nekom paralelnom svijetu i nemaju nikakve strategije, plana o budućnosti naše države. Šta se događa?  

- Riječ je o prividnom zatišju. U stvarnosti, Beograd i Zagreb koordiniraju svoje interese, a BiH je ponovo predmet tih kalkulacija i međusobnih kompenzacija. Unutar BiH, vladajuće strukture nemaju jasnu strategiju razvoja ni viziju državnosti – one djeluju reaktivno, ne proaktivno. Umjesto da se fokusiraju na reforme, ekonomski razvoj i EU integracije, političke elite održavaju status quo koji im omogućava opstanak na vlasti. Bosna i Hercegovina je zato u svojevrsnom političkom limbu – između prošlosti koja je ne pušta i budućnosti koja kasni.