Dok se bošnjačka historija često priča kroz prizmu ratova i carstava, jedna od njenih najžilavijih priča napisana je motikom i dlijetom, u tuđini koja je postala dom. Nekoliko sati vožnje od Sarajeva, u pitomim brdima mađarske Baranje oko grada Pečuha, živi zajednica čiji naglasak, prezimena i vještine i danas nose jasan pečat Bosne. To je priča o baranjskim Bošnjacima, priča o tihom, ali tvrdoglavom opstanku.

Njihov egzodus nije bio stvar izbora, već nužde. Korijeni im sežu u kasni 17. i rani 18. vijek, u haos koji je nastao nakon Velikog bečkog rata (1683–1699). Dok se Osmansko carstvo povlačilo, a Habsburška monarhija uspostavljala kontrolu, granice su se pomjerale preko leđa običnog čovjeka. Bježeći od ratnog vihora, nesigurnosti i gladi, katoličke porodice iz sjeveroistočne i srednje Bosne, prvenstveno iz okoline Srebrenice, Vareša, Tuzle i doline rijeke Spreče, krenule su prema sjeveru. Nisu tražili bogatstvo, već goli život i komad zemlje koji mogu nazvati svojim.

Naselili su se na opustošena imanja Pečuške biskupije. Ključnu ulogu u njihovom organizovanom dolasku odigrao je pečuški biskup Matija Ignacije Radanović. Njegov motiv nije bio altruizam, već čista pragmatična politika. Trebali su mu vrijedni i pouzdani katolici da obnove ratom uništenu regiju, ožive zamrlu poljoprivredu i učvrste katolički utjecaj na bivšem osmanskom teritoriju. Bosanski katolici bili su idealni za taj projekat. Dovedeni su da rade i da ostanu.

Tada nastaje i administrativna zbrka oko njihovog imena. U višenacionalnoj Habsburškoj monarhiji, gdje je vjera bila primarni identifikator, svi južnoslavenski katolici često su administrativno svrstavani pod jedan, najpoznatiji termin – Hrvati. Taj vanjski, administrativni naziv, međutim, nikada nije izbrisao ono što su oni suštinski bili: Bošnjaci, ljudi iz Bosne, sa svojim specifičnim ikavskim govorom, običajima i mentalitetom koji su donijeli sa sobom. Njihov identitet nije bio definisan u bečkim kancelarijama, već u jeziku kojim su pjevali i u načinu na koji su sadili vinograde. Do danas su sačuvali govor koji je živi lingvistički spomenik, most koji ih veže sa starom domovinom.

A baranjski Bošnjaci nisu bili samo puki zemljoradnici. Bili su majstori koji su preobrazili cijelu regiju. U 18. i 19. vijeku, Pečuh je postao poznat po bošnjačkim zanatlijama, naročito zlatarima, čiji su filigranski radovi krasili crkve i domove plemstva širom Ugarske. No, njihovo najveće naslijeđe je urezano u zemlju. Donijeli su sa sobom napredne tehnike vinogradarstva i povrtlarstva, do tada neviđene u tom kraju. Na obroncima planine Mecsek zasadili su sorte vinove loze poput kadarke i uveli kulturu uzgoja povrća, posebno kupusa i paprike, postavši glavni snabdjevači gradskih tržnica. Nisu sadili samo usjeve; sadili su znanje i prosperitet. Kada danas u Baranji popijete čašu dobrog vina, velika je vjerovatnoća da pijete i dio truda i znanja koje su donijeli bošnjački doseljenici.

Njihova kultura je opstala u zbijenim zajednicama, u selima poput Kukinja (Kokeny), Semelja (Szemely), Egraga (Egerag) i Pogana (Pogany). Kroz pjesmu, kolo koje se i danas igra uz zvuke tamburice, i kroz usmena predanja, prenosili su priču o svom porijeklu. Oni su živi dokaz da identitet nije stvar pasoša ili administrativne odrednice, već nečeg mnogo dubljeg – jezika, sjećanja i zajedničkog naslijeđa.

Danas, naravno, vrijeme i asimilacija čine svoje. Mladi odlaze u gradove, stari dijalekt se polako gubi, a prezimena se mađariziraju. Bošnjaka u Baranji je sve manje. Upravo zato je dužnost zabilježiti njihovu priču. Ne kao fusnotu u historiji, već kao centralni dokaz žilavosti jednog naroda.

Baranjski Bošnjaci nisu "tamo neki". Oni su mi, samo na drugoj adresi. Njihova priča je dokaz da korijeni ne umiru kad se presade, već samo traže novo tlo da se uhvate. I uhvatili su se, duboko, u baranjsku zemlju, natopljenu bosanskim znojem.