Organizovani kriminal na Zapadnom Balkanu više nije lokalna priča o krijumčarenju i poslijeratnom reketiranju. Riječ je o transnacionalnom sigurnosnom sistemu koji povezuje polja opijata u Afganistanu, laboratorije kokaina u Latinskoj Americi, skladišta u Zapadnoj Africi i evropske lučke gradove sa političkim uredima i tržištima nekretnina u matičnim zemljama.

Analiza novijih strateških izvještaja, procjena Ujedinjenih nacija o trgovini drogom i istraga agencija za provedbu zakona pokazuje da su kriminalne grupe sa Zapadnog Balkana – prije svih mreže predvođene albanskim državljanima i crnogorski klanovi poput Kavačkog i Škaljarskog – postale dominantni akteri u evropskoj trgovini kokainom, zadržavajući pritom ključne uloge u heroinu, kanabisu, sintetičkim drogama i pranju novca. Njihov uspjeh ne leži u postojanju monolitnog “balkanskog kartela”, već u fleksibilnim, polikriminalnim i multinacionalnim mrežama koje sarađuju preko etničkih linija, ugrađuju se u političke elite i korumpiraju ključne državne institucije.

Decenijama je Balkan opisivan kao most – tranzitni koridor između proizvođača na Istoku i potrošača na Zapadu. Ta metafora je zastarjela. Regija je i dalje most, posebno za historijsku “balkansku rutu” koja prenosi opijate i metamfetamin iz Afganistana u Zapadnu i Srednju Evropu, ali je sada i izvor.

Kriminalni poduzetnici sa Zapadnog Balkana više ne oporezuju ili prate tuđu robu preko svoje teritorije. Oni kupuju direktno u Latinskoj Americi, upravljaju logistikom u Zapadnoj Africi, kontrolišu veleprodajnu distribuciju u Njemačkoj i drugim tržištima Evropske unije, te peru prihode kroz građevinski sektor u Albaniji, nekretnine na crnogorskom primorju i fiktivne kompanije u Hamburgu.

Ova transformacija je ključna jer ove mreže funkcionišu, kako se navodi u recentnim sigurnosnim analizama, kao “akteri neformalne moći” koji djeluju unutar, pored i izvan državnih struktura. Oni ne izbjegavaju državu, baš suprotno, oni s njom sklapaju partnerstva, pružajući zaštitu, regulišući ilegalna tržišta i, u ekstremnim slučajevima, doprinoseći stvaranju “zarobljenih država” gdje korumpirani pravosudni sistemi ne mogu adresirati problem organiziranog kriminala. Borba protiv njih stoga nije samo policijski zadatak, već pitanje vladavine prava i evropskih integracija.

Analize su dosljedne u jednoj tački: ne postoji jedinstven “balkanski kartel”. Umjesto toga, grupe sa Zapadnog Balkana opisuju se kao fleksibilne, polikriminalne mreže koje sarađuju sa latinoameričkim, italijanskim, turskim i drugim grupama. Njihova organizaciona prednost nije hijerarhija, već “ugrađenost” – sposobnost da budu veletrgovci kokainom u Duisburgu, zaštitnici građevinskih dozvola u Tirani i partneri lučkih operatera u Ekvadoru ili Baru.

Studija o operacijama u Zapadnoj Africi pokazuje kako to funkcioniše. Umjesto velikih hijerarhijskih timova, balkanski operativci koriste male, povjerljive jedinice i zajedničke posrednike koji se bave logistikom, kompanijama za pranje novca i korupcijom službenika. Ti posrednici su vezivno tkivo koje omogućava čak i suparničkim grupama, poput Kavačkog i Škaljarskog klana, da koriste istu infrastrukturu.

Finansijski obim operacija je zapanjujući. Prema analizi Ureda Ujedinjenih nacija za droge i kriminal (UNODC), samo trgovina opijatima i metamfetaminom duž balkanske rute generisala je između 13,9 i 21,4 milijardi dolara godišnje u periodu od 2019. do 2022. godine. Krijumčari zadržavaju oko 70% profita, a procjenjuje se da se između 25% i 50% ovog prihoda prebacuje preko granica kao nezakoniti finansijski tokovi koji podstiču korupciju i nestabilnost.

Ovaj novac se pere kroz nekretnine, luksuznu imovinu, fiktivne kompanije i kriptovalute, što izobličuje čitave ekonomije. U Albaniji, oprani novac od droge obogaćuje manjinu dok istovremeno deformiše politički sistem i osiromašuje stanovništvo.

Dok balkanska ruta ostaje motor prihoda, kokain predstavlja projekciju moći prema vani. Grupe su proširile svoje djelovanje u Zapadnu Afriku – Senegal, Sijera Leone, Gambiju, Gvineju Bisau – koristeći je kao logističko čvorište za skladištenje i redistribuciju kokaina namijenjenog Evropi. Partnerstva sa moćnim saveznicima, poput brazilskog PCC-a i italijanske 'Ndranghete, omogućila su im da preuzmu dominantnu ulogu.

Diversifikacija je ključna. Mreže su aktivne i u trgovini kanabisom, kao što pokazuje slučaj zapljene gotovo pet tona marihuane skrivene u jastucima i kolačima na relaciji Srbija-Sjeverna Makedonija. Otkriće visokotehnološkog laboratorija za fentanil, koji je proizvodio gotovo deset kilograma dnevno, signalizira ulazak na tržište sintetičkih droga, gdje male količine donose ogroman profit.

Evropska unija, svjesna da je stabilnost Zapadnog Balkana direktno povezana sa njenom unutrašnjom sigurnošću, predvodi napore za jačanje institucionalnih kapaciteta u regiji. Kroz projekte kao što su WB PaCT i EU4FAST, EU radi na usklađivanju regionalnih procjena prijetnji sa evropskim standardima.

U maju 2026. godine, u Hagu je održana specijalna obuka za službenike za provedbu zakona sa Zapadnog Balkana, koju su organizovali CEPOL i Europol. Cilj je bio prenijeti metodologiju za izradu Procjene prijetnje od teškog i organiziranog kriminala (SOCTA), kako bi se ojačala strateška analiza i omogućilo donošenje odluka zasnovanih na obavještajnim podacima.

Bosna i Hercegovina, uz podršku EU, trenutno razvija svoju prvu SOCTA 2025. Tokom juna i jula 2025. godine u Sarajevu su održane radionice koje su okupile predstavnike policijskih agencija, tužilaštava, poreskih uprava i obavještajnih službi. Očekuje se da će finalni dokument, usklađen sa standardima Europola, biti odobren u jesen 2025. godine.

Ovi koraci predstavljaju pomak ka sistemskom pristupu koji se ne fokusira samo na pojedinačne zapljene, već na razumijevanje struktura, finansijskih tokova i veza sa politikom. Uspjeh ovih inicijativa odredit će da li se regija može oduprijeti uticaju zarobljenih institucija.

Zaključak je jasan: organizirani kriminal na Balkanu nije više samo regionalni problem. To je globalni, polikriminalni ekosistem koji djeluje od Latinske Amerike do Zapadne Evrope, generiše desetine milijardi dolara i podriva temelje vladavine prava. Borba protiv njega zahtijeva više od policijskih akcija, zahtijeva sistemske reforme, političku volju za obračun sa korupcijom na najvišem nivou i shvatanje da je sigurnost Balkana neodvojiva od sigurnosti Evrope.