Pogibija Hifzi-bega Đumišića, bimbaše tuzlansko-bijeljinske vojne posade, koja se odvila 1876. godine, opjevana je osmeračkom baladom.

Njegova smrt ostala je "utisnuta" u bošnjačku usmenu tradiciju najvjerovatnije zbog samih okolnosti koje su dovele do nje, a to je u prvom redu navodna izdaja bijeljinskog vojnog komandanta Salih Zeki-paše.

S tim u vezi, u svim pjesničkim uobličenjima čije je tematsko središte pogibija Hifzi-bega Đumišića prisutan je motiv izdaje.

Naime, Hifzi-beg Đumišić poginuo je kao čelnik rezervista pri povratku iz Bosanske Rače u Bijeljinu u pratnji kolone zaprežnih kola kojima je trebalo da bude preuzeto brašno i druge namirnice za potrebe vojske za vrijeme turskog-srpskog sukoba.

Iako je Salih Zeki-paša morao znati da su se rutom povlačile srpske jedinice koje su prethodnog dana izvele neuspješan napad na Bijeljinu, odlučio je Hifzi-bega Đumišića ipak poslati na put. Izuzetno je bitno napomenuti da tema pogibije vojnika ne bi bila dovoljna za ulazak u baladu da se sama žrtva nije pokazala junakom. U ovom slučaju o vojnim podvizima i junaštvu Hifzi-bega Đumišića znao je čak i sultan.

Na svom putu u smrt ovaj junak sa sobom je imao i pjevača, za kojeg se smatra da je donio i prvu varijantu ove pjesničke teme. S obzirom na sama dešavanja u vezi s pogibijom Hifzi-bega Đumišića te, u konačnici, tragičnim krajem, balada je bila "najzgodnija" forma za uobličavanje ove teme. Za razliku od epske pjesme, u kojoj su do najsitnijih detalja opisivani određeni prizori i njihovi akteri, balada teži sažimanju sadržaja. Takvim postupkom dolazi i do stanovitih pomjeranja između stvarnosti i pjesničke uoblike, što se najvjerovatnije desilo i u slučaju pjesme o pogibiji Hifzi-bega Đumišića.

Tačnije, ova pjesma nam kazuje da je Hifzi-beg Đumišić poginuo već odlazeći u Raču umjesto pri povratku te u fokus stavlja oproštaj umirućeg junaka s najbližim, što baš i nema utemeljenje u stvarnosti. Jedan kuriozitet vezan za baladu o pogibiji Hifzi-bega Đumišića, kako piše Munib Maglajlić u svojoj studiji "Usmena balada Bošnjaka", jeste taj da je ova pjesma - uz baladu o Morićima i na smrt osuđenom Ibrahim-begu - bila najšire rasprostranjena i najdublje uvriježena balada u usmenoj tradiciji Bošnjaka.

Balada o pogibiji Hifzi-bega Đumišića, uprkos sažetoj radnji, ima i jake dramske elemente. Kompozicija ove balade u potpunosti se može posmatrati kroz prizmu faza dramske radnje, a također se u ovom djelu ističe i tragična krivnja glavnog junaka, što je vrlo važno dramsko mjesto. Može se reći da uvod u baladu predstavljaju pozivi srpskog knjaza da im Salih-paša izda Hifzi-bega Đumišića. Salih-paša se na prvi poziv srpskog knjaza "oglušio" jer "za Himzu i car znade, i carevi svi veziri, da je Himzo junak pravi".

Iako je Salih-paša prvi poziv srpskog knjaza odbio, na kraju mu je ipak udovoljio. Radnja doživljava zaplet u onim momentima kada borozani zasviraju i prenose poruku Hifzi-begu Đumišiću od Salih-paše u kojoj se nalaže junaku balade da zajedno s dva buljuka Arnauta i jednim buljukom Bošnjaka krene na Raču.

Vrhunac radnje dešava se u onom momentu kada Hifzi-beg Đumišić biva na pola puta i kada nailazi na "staru babu" i "mlado Srpče". Iako ga starica upozorava da će izgubiti glavu u svom pohodu, on joj daje žuti dukat, govori da djeci kupi hljeba, te naglašava da "voli muški poginuti, neg' se ženski povratiti". To je ujedno i dio balade u kojem se jasno izražava tragična krivnja Hifzi-bega Đumišića, a ona se ogleda u činjenici da se on, iako mu je jasno da stupa prema sigurnoj smrti, ne povlači, ne vraća nazad, naprosto je neustrašiv, što ga najzad i čini junakom.

Peripetija, dio u kojem se razaznaje na koji način bi mogla skončati radnja, biva Hifzi-begov direktni udar na srpske topove. Iako je šest topova osvojio, njega je sedmi pogodio.

U dijelu koji karakterizira rasplet zbivanja Hifzi-beg Đumišić, smrtno ranjen, po vojsci šalje svojim najbližim dijelove ratničke opreme te lične predmete, ostavštinu po kojoj će ga se sjećati.

Knjigu piše srpski knjaže,

a na ruke Salih-paše:

"Salih-pašo, lalo naša,

izdaj nama Himzi-bega,

il' za srebro, il' za zlato,

il' za koje drugo blago!"

Otpisuje Salih-paša,

srpskom knjazu u Negotin:

"Ne mogu vam Himze dati,

Himze dati ni prodati,

jer za Himzu i car znade,

i carevi svi veziri,

da je Himzo junak pravi!"

Opet piše srpski knjaže,

a na ruke Salih-paše:

"Salih-pašo, lalo naša,

izdaj nama Himzi-bega,

il' za srebro, il' za zlato,

il' za koje drugo blago!"

Borozani zasviraše,

Himzi-bega dovikaše:

"Himzi-beže, lalo naša,

tebe zove Salih-paša,

da pokupiš tri buljuka:

dva buljuka Arnauta,

treći buljuk sve Bošnjaka,

pa da ideš baš na Raču,

baš na Raču, na Staraču!"

Kad je bio na po puta,

susrete ga stara baba,

i sa njome mlado Srpče,

mlado Srpče gologlavo.

"Vrat' se natrag Himzi-beže,

ti ćeš ludo poginuti!

Udarila sva Srbija,

sva Srbija, šokadija,

ti ćeš ludo izginuti!"

Progovara Himzi-beže:

"Evo tebi žuti dukat,

idi djeci kupi hljeba,

volim muški poginuti,

neg' se ženski povratiti!"

Kad je bio baš na Raču,

baš na Raču, na Staraču,

kad je bio kod Bistrika,

šest topova osvojio,

a sedmi ga pogodio.

Ranjen Himzo progovara,

i doziva Ibrahima:

"Ibrahime, vjerna slugo,

evo uzmi b'jelog ata,

pa ga vodi Banjaluci,

mome bratu Mustaj-begu,

neka gleda b'jelog ata,

nikad više svoga brata!

Evo tebi zlatni sahat,

pa ti podaj mojoj majci,

mojoj majci, Banjaluci,

nek' mi majka sahat gleda,

i nek' Himze ne pogleda!

Evo tebi britka sablja,

pa ti podaj mom daidži,

mom daidži, Derviš-begu,

nek' mi daidža sablju gleda,

neka Himze ne pogleda!

Evo uzmi zlatni prsten,

pa ti podaj mojoj ljubi,

mojoj ljubi, Banjaluci,

nek' mi ljuba prsten gleda,

a nek' Himze ne pogleda!

Nek' se ljuba preudaje,

Himzo joj se oženio,

mrtvom glavom na Bistriku!"

Vrlo je važno napomenuti da ovo baladeskno uobličenje pogibije Hifzi-bega Đumišića varijantski nije jedino.

Postoje brojna bilježenja ove teme - od trenutka pogibije junaka sve do današnjih dana. Isto tako, valja istaći da postoje brojne informacije o okolnostima pod kojima je ova balada živjela kao dio šire usmene tradicije.

Uzmemo li prethodno navedeno u obzir, jasno je da balada o pogibiji Hifzi-bega Đumišića, kao i ostale balade bošnjačke usmene tradicije koje su pjevane i/ili zapisivane u više različitih uobličenja, ima stanovite razlike od verzije do verzije, ali u svim uoblikama zadržava svoju suštinu.